3. Florijan
Uz rub ulice i trga sjedimo profesor i ja. Pojavi se konobar u pregači. Stane uza stol. Profesor naruči: Čašu vode. Konobar ponovi narudžbu: Čašu vode?! Profesor: Da, hladne i s jednom kockom leda, molim. Konobar se okrene i gotovo padne pod srebrni mercedes. Dok mercedes odlazi, konobara zamalo pokupi crveni peugeot coupe s nervoznom vozačicom zadubljenom u telefoniranje.
Današnji su konobari, u usporedbi sa svojim kolegama prije pedeset godina, prave mizerije, govori mi profesor… Svaki je konobar tada imao njegovane ruke i znao je njemački. Ovaj ne samo da ne zna poslužiti gosta, ne zna ni primiti narudžbu. Svugdje je isto. U bolnicama, uredima, tramvajima, kavanama. A, tek današnji vozači? Nekada su aute i motore, avione i balone vozili ljudi jakog i zdravog duha u zdravom tijelu, danas su vozači polukreteni, a vozačice kurve. Veoma bi mali broj današnjih šofera prošao ozbiljan test u duševnoj bolnici u Vrapču. Znate, ovi današnji vozači opasniji su od nekadašnjih članova partije u crnim mercedesima. Prvo, njihove žene nisu vozile, drugo, ti su se članovi partije ipak nekog bojali. U partiji je uvijek bio netko viši. Recimo, Moša Pijade, kažem važno. Profesor me prezirno pogleda i samo mahne rukom. Uvijek je iznad njih bio još netko, a, osim toga, krvavo su se plašili nekakve obične rečenice, kritike u novinama. Danas se ovi konji ne boje nikog, s najvećom srećom čitaju sve što se piše o njima, pogotovo o njihovim krađama i prevarama, fućka im se što piše, važno je da piše, a čak vole da se pretjeruje oko broja milijuna koje su pokrali i posebno su sretni kada ih se ulovi u laži, a to se javno objavi. Pa samo kreteni i mizerije još govore istinu, pravi ljudi lažu. No, žene tih tajkuna prevaranata još su veća opasnost od poskoka u kamenjaru. Nitko im ne može ništa, čak ni muževi. One znaju, jer su se svjesno prodale, da su uz pomoć vlastitih majki uvalile svoje mufove slijepcima od tajkuna, znaju da je sve na prodaju, a ovi imaju novaca i mogu kupiti sve.
Dok me profesor pegla, ja mislim o svojem problemu. A to je moj izgled. Naime, ja djelujem kao kreten. Jer samo tako mogu objasniti zašto me sve vrste kretena čitav život maltretiraju. Ja izgledam kao dobričina, a dobričine treba fukat, rekla je davno jedna cura koja mi nije dala svoju malu, ali je požderala dvije porcije ćevapčića i popila tri krigle piva na moj račun.
Dakle, vratimo se temi, to jest spomeniku na ovom trgu, i ozbiljnom problemu, kaže profesor. Čujte nešto: prvi zagrebački kabaret otvorio je izvjesni Florijan, govori mi profesor. Znate gdje?, pita me i odmah odgovara, u prostorima današnje restauracije Frankopan, u Frankopanskoj ulici koja nikada nije promijenila ime. Znate zašto? Ne, kažem. Zato jer se ta budala dala ubit. Florijan?, pitam. Ne, čovječe, Frankopan. Što vi mislite o njemu? O Florijanu?, pitam profesora. Ne, nego o knezu Frankopanu. Nesretno je izgubio glavu, kažem i dodam da pokažem neko znanje: u Bečkom Novom Mjestu. Nesretno? Pa, čovječe, nije igrao rulet, da računa na sreću. Bavio se politikom. A, bio je budala. Prava hrvatska budala. Vi ste Hrvat?, pitam profesora. Naravno. Ja nisam inteligentniji od Frankopana. Kada sam rekao da je siroti Frankopan glup, mislio sam na pomanjkanje inteligencije, a ne talenta. Bio je talentiran pisac, kažem. Ne govorite gluposti, odgovori mi profesor. Talent priroda podari kada te zezne na inteligenciji. Bog ili priroda obdari glupane talentima za crtanje, pisanje, a posebno talentom za laž, kada te zakine na pameti. To je razlog zašto su Hrvati talentirani. To vam je zakon o spojenim posudama. Mi smo u Europi na dnu ljestvice po inteligenciji. Nas dva?, pitam profesora. Ne nas dva, nego mi svi. Govorite o Hrvatima?, pitam. Da, o Hrvatima. Ne mogu se složiti s Vama, kažem. Imate vremena. Složit ćete se. Sada vjerojatno mislite da nas Hrvate svi mrze. Slovenci, Austrijanci, Mađari, Nijemci, Francuzi, Englezi. Tako su vas učili u školi, a tako i današnje male hrvatske kretene uče njihovi učitelji i profesori. Vi, recimo, kao prosječan Hrvat mislite da su drugi krivi što nismo imali državu. I to nas uče u školi. Čak sam i ja učio svoje đake da smo pošteniji, pametniji, radišniji, bogatiji od Srba, Bosanaca, Makedonaca. Nismo, stari moj. Mi smo kao i oni. Toliko smo slični da ne možemo zajedno. I oni i mi trebamo nekoga pametnijeg da nas vodi i da ga slušamo. Šveđane, Nijemce, Francuze, da vode hrvatske hotele. Vjerojatno ste primijetili da su dovedeni stranci kako bi upravljali hotelima. Nije samo zbog krađe, čovječe. Zbog svoje inteligencije. Kada to shvatimo i strance dovedemo da upravljaju Plivom ili Inom, ti stranci ne bi upropaštavali Plivu i prodali je u bescjenje. Ma, nećemo o Plivi nego o nama. Najgore je, moj gospodine, da se danas stidimo da smo s Balkana. Zbog naših neinteligentnih frustracija govorimo da je Balkan tko zna gdje. A, Zagreb, ovaj trg, zemljopisno pripada Balkanu. A, to je zapravo nešto fantastično. Da pripadamo Balkanu?, pitam. Naravno. S time bi se inteligentan narod ponosio. Iz toga napravio kapital. Ne bi žderali francuske salate ni bečke šnicle nego balkanske salate i balkanske šnicle. Pa, znate li što je Balkan? Balkan je kolijevka zapadne civilizacije. Grčka je Balkan. Da smo malo inteligentniji, gurali bi se na Balkan kamo spadamo, a ne u Europu u kojoj nas ne žele. Naši genijalni Hrvati, slikar Josip Račić i pisac Kamov krenuli su u Europu. Europa ih je ubila, a ne bolest ili revolver. Slažete se?, pita me profesor. Ja se ne slažem, naravno, jer to što govori profesor su baljezganja koja hrvatski poluinteligenti peglaju poslije dvije litre lošeg vina. Nego, da se vratimo Frankopanu, pada u zanos profesor. Knezu?, pitam. Govorim o restoranu u Frankopanskoj ulici! Nekad se tamo dobro jelo, kažem, ali profesor mahne rukom i nastavi: danas je to Ugostiteljska škola. Zašto je taj Florijan otvorio kabaret u Frankopanu?, pita me profesor strogo, kao đaka kretena. Nemam pojma, kažem. Iz očaja, kaže dosta glasno profesor. Dobio je nogu. Frankopan?, pitam profesora. Florijan, odgovori profesor nervozno. Odakle?, ne zanima me previše i bojim se pitati, ali pitam radi konverzacije. Shvaćam da za stolom profesor izlazi kao pobjednik, a ja kao kreten. Iz Hrvatskoga narodnog kazališta, odgovori profesor strpljivo. Dakle, profesor govori o Frankopanu i ja se još više udaljim od stola jer mi vjetar direktno u nos šiba smrad bijelog luka.
4. Kabaret
Profesor viče: Florijan je bio šarmantan muškarac i drugorazredni glumac, osvajao je statistice i operne koristice i usput vodio ljubav s domaćim debelim sopranom i s mršavom izgladnjelom primabalerinom iz Pešte, Mađaricom. Tu je pogriješio. Primabalerina je bila intendantova ljubavnica, plesala je Labuđe jezero i Florijan dobije vritnjak. Od domaćeg soprana ili primabalerine iz Pešte?, pitam. Od intendanta, čovječe!, sav očajan što razgovara s ignorantom jaukne profesor.
Konobar donese čašu vode bez kocke leda, profesor je popije bez komentara. Imate što za jelo?, pita profesor zbunjenog konobara. Ne držimo, odgovori konobar. Koga i što? Ja vas nisam pitao je li koga držite i za što, nego imate li što za jelo. Nemamo, odgovori konobar kratko i ode. Invalid na kolicima doveze se do stola. Konobar mu bez pitanja donosi kavu. Invalid stavi ispred sebe kutiju s cigaretama i jeftini upaljač. Invalid je mlad, jak, zdrav muškarac bez nogu. Nalikuje američkom glumcu, pomislim. Invalid ne obrati pozornost ni na mene ni na profesora. Pažljivo izvadi zadnju cigaretu i zapali je, a praznu kutiju vrati u džep.
Florijan je rođen na uglu Iličkog trga i Pantovčaka, preko puta groblja, preglasno se dere profesor. Mirogoja?, pitam. Ne, nego groblja na Iličkom trgu, kojeg više nema, a bilo je na padini po kojoj sada psi obavljaju nuždu. Jedno vrijeme očajni i nezaposleni Florijan luta po Zagrebu, ne bavi se politikom, lovi somove na Savi, karta u Gradskom podrumu i živi od biljara, vodi ljubav sa ženom šefa stanice i njezinom kćerkom. Jedne zimske noći prebije trojicu regruta u samoobrani. Iz Graza nabavlja fotografski aparat i fotografira gole Zagrepčanke. U Maksimiru ga dočeka muž jednog modela, mesar, i razbije mu nos i fotografski aparat. Florijan objavi da napušta glumu, poker, biljar, primabalerinu i fotografiranje, nastavi profesor. Zaposli se kao šanker u restoranu hotela Imperijal u Frankopanskoj ulici. Rekli ste restoran Frankopan, kažem. To Vam je isto, odgovori mi profesor. Prije se zvao Imperijal, sada se zove Frankopan. Jasno? Jasno, odgovorim kao đak.
Priča o Florijanu počinje me zamarati. Boli me ona stvar za Florijana, mislim, i počinjem se nadati da će profesor, kada popije čašu vode, otići u božju mater i prestati me masirati s Florijanom. Nakon prvog piva kreteni naručuju drugo, pa sljedeće. Nakon gemišta truse se gemišti. Nemoguće je da će profesor nakon čaše vode naručiti drugu. Vjetar se okrenuo i više ne osjećam smrad bijelog luka. Više me zanima invalid u kolicima. Invalid je drama, a Florijan opereta.
Mjesec je dana Florijan punio krigle piva gostima, izbacivao pijance, pio šampanjac s podoficirima i njihovim ljubavnicama, a onda je nagovorio vlasnika da u restoranu otvori kabaret. Kabaret u kome će nastupati Florijan i zabavljati goste, nastavlja profesor svoju sagu o Florijanu i iskapi vodu gotovo do dna. Svake subote i nedjelje bio je program. Kasnije je program bio i četvrtkom. Jedina je zvijezda bio Florijan. Pjevao je, plesao, glumio, pisao skečeve i režirao.
Počinje mi se sviđati taj profesorov Florijan. Florijan nikada nikog nije prevario, nikad Florijana nitko nije uhvatio u laži, ili u krađi. Nije bio član ni jedne stranke. Volio je žene i crno pivo, imao je obraz i bio častan čovjek, uzrujao se profesor. Florijan je vozio bicikl s velikim prednjim kotačem, prvi u Zagrebu, Prvi se vozio u balonu na sajmištu koje je tada bilo gdje je sada HNK-a. Kada mu je postalo svega dosta – žena, Zagreba i života – skočio je u Savu sa željezničkog mosta. Izveo je savršenu lastavicu, rekao je na policiji ribič Gabrek koji je u blizini, s mosta, lovio somove. Florijan nije čekao da ostari, da mu ispadnu zubi, izgubi vid, nije cmizdrio da ima malu penziju niti se dao izdržavati od žene zubarice, Florijan je imao petlju. Nije bio ljiga, oportunist ni mafijaš, nije radio ni za policiju ni za crkvu. Florijan je bio slobodan čovjek. Vi se vjerojatno pitate odakle meni podaci o Florijanu. Taj je nesretni Florijan bio moj djed, zato to znam. Zagreb danas nema kabaret, a prije osamdeset godina imao ih je desetak. Danas ako hoćete gledati kabaret, sjednete na ovaj trg, za ovaj stol i imate kabaret. Ovaj trg ima samo jedan problem. Laž. Ovdje, kao i u Zagrebu, svi lažu.
5. Oto
Mislim o Florijanu, o kabaretu u Imperijalu. Gledam starog profesora latinskog i grčkog, potomka zavodnika Florijana, fotografa, kartaša, redatelja, pisca, glumca i plesača kako iz kontejnera za smeće u svoj ruksak pažljivo sprema bačenu salatu i uvele rotkvice. Zatim odlazi do šahista patuljka i golijata i ubrzo zamijeni golijata po kojeg je došla žena i grubo ga odvela. Po pokretima žene koja je odvela golijata, osjetio sam vezu između patuljka i nje. Patuljak je pažljivo postavio figure za novu partiju. Sunce je zašlo iza zapadnih fasada trga i naglo je zahladilo.
Vidim Ota kako važno prolazi trgom. Oto je išao sa mnom u razred. Oto je kazališni redatelj. U taj čas po trgu tutnji crveni ferrari. U ferrariju sjedi Kvaka koji juri u svoju kućerinu u Nazorovoj. To je laž, laže mi profesor. Mislim na onaj auto koji ste gledali. I auto je laž i tip koji sjedi u njemu je laž. Čuvajte se i ne vjerujte svakome. Ja sam alergičan na laž, kaže profesor uvjerljivo. Laž mi se gadi. Samo na riječ laž – povraćam. Sada žurim, došao sam u nabavu, kaže profesor, digne se, popije ostatak svoje vode, čašu gurne u svoj džep, uzme ruksak i ode na trg. Na trgu se zaustavi uz kiosk na kojem se prodaje cvijeće i kupi jednu crvenu ružu.
Počinje nova partija šaha. Igraju patuljak i profesor. Sada patuljak vuče poteze mirno, ne lupa figurama po ploči. Oba igrača igraju brzo. Krhka, ali krepka starica u dugom kaputu s ostacima krzna vodi na uzici jazavčara koji šepa, prilazi šahistima i vidim profesora kako starici dodaje svoj ruksak i crvenu ružu. Starica iz profesorovog ruksaka istrese salatu i rotkvice u svoju plastičnu torbu i ode. Žena odlazi napraviti večeru Florijanovu unuku, a profesora patuljak matira energičnim potezom kule. Profesor pruži patuljku ruku. Nakloni se, odlazi za staricom.
Počinje jesenski sumrak. Po trgu, između prolaznika, voze slalom dva dječaka na daskama, prolaze dvije zgodne, elegantne djevojke u skupim cipelama s visokim petama. Jedan invalid na štakama provlači se kroz dječake koji se loptaju, starica s mačkom u naručju stoji uz drvo, igrač bele baca karte, odlazi, svirač violine spremi svoju violinu, pokupi pažljivo sitniš iz cilindra, sjedne na bicikl i odveze se niz Ilicu. Ugledam invalida na trgu. Odlazi prema Radničkom dolu, vozeći svoja kolica spretno i brzo između djece, pasa i prolaznika. Na trg se na biciklu iz gornje Ilice doveze starac s violinom. Sjedne uz bicikl, ispred sebe na pločnik stavi cilindar i počne svirati Paljetka. Po Ilici prolaze auti, tramvaji, motori, starac na violini svira Marijanu. Preko trga vraća se redatelj Oto. Oto je išao sa mnom u razred. Bio je predsjednik razreda i svi su nam govorili da se ugledamo u Ota kao u svijetli primjer. Imao je samo oca kojeg je izgubio. Stric mu je ubijen u Zagrebu za vrijeme oslobađanja grada, a drugi stric je u Beogradu bio na visokoj dužnosti. Otov je otac, pričala je moja teta Ludmila, nakon oslobođenja pozvonio na vrata njezinog stana. Teta je stanovala na početku Prilaza u istoj kući u kojoj je stanovao Vlatko Maček. Imate prevelik stan, rekao je mojoj teti. To je bila istina. U stanu je sama stanovala moja teta, udovica. Čovjek je ušao u stan, prošao kroz dvije sobe i bez riječi izašao. Uselio se u vilu na Tuškancu. Teta mi je priznala da ju je nakon godinu dana zaustavio u Frankopanskoj ulici na tramvajskoj stanici. Je li vi još stanujete na Prilazu?, zapitao je čovjek tetu Ludmilu. Ne, nikad nisam stanovala na Prilazu, odgovorila je teta i okrenula se.
Dok Oto prelazi ulicu, iz Nazorove juri srebrni mercedes maybach. U maybachu čovjek s mobitelom u ruci. Govori i vozi. Kvaka. Kvaka mijenja aute kao cipele. Ima i malog lexusa za grad. Problem je u tome što se može voziti samo u jednom autu a ne, istodobno, u svima. Kvaka i Oto su bili jedini đaci iz mog razreda koji nisu otišli na Zapad nego su ostali u Zagrebu kao i ja. U razredu nisu razgovarali, Kvaka nije podnosio Otu. Kvaka ima samo jednu jahtu, ali nekoliko skupih automobila. Kvakina majka je radila po kućama. Živjeli su u podrumskom stanu u Krajiškoj.
Maybach odjuri prema Frankopanskoj zabranjenim smjerom.
Ima profesor pravo. Ilički je trg jedini zagrebački kabaret. Ilički trg ima najstariji javni zahod u Zagrebu. Ilički trg ima kino, ima apoteku, poštu. Nema spomenik. Spomenik kome? Razmišljam o zaslužnim Zagrepčanima. Kako se kojeg sjetim, zaboravim ga. Čovjek koji bi dobio spomenik na Iličkom trgu morao bi biti zaslužan za grad, morao bi biti rođen u ovome gradu, nešto gradu darovati, učiniti za grad. Morao bi voljeti grad i služiti mu. Biti karakter. Imati svoj stav. Imati neki talent. Mora imati obraz i biti častan čovjek, a ne lažljiva, kradljiva, korumpirana, ljigava, oportunistička budala. Spomenik treba podići Florijanu.
6. KVAKA
Ako sjedite na Iličkom trgu, u Zagrebu, u osmome mjesecu, u sumrak, i ako ste sami, a niste konj, može vam se dogoditi da shvatite što je Zagreb.
Zašto sam? Nitko vas ne gnjavi, pušite cigaru, šutite, gledate i možda nešto mislite.
Zašto u sumrak i u osmome mjesecu? Zato jer je u osmome mjesecu vrućina, pred noć je svježije, a osim toga na crvenom se nebu ocrtavaju krovovi zapadnog reda kuća na trgu. I, napokon, ljeto je. Iz Zagreba su otišli svi koji ga lažno vole, svi koji ga istinski mrze, a domoroci su u svojim rezervatima, tavanima, mansardama, podrumima, većina je na Mirogoju.
Bilo je to prije tridesetak i nešto godina. Ispred kafea kod taksi stanice, u ljetni socijalistički sumrak zaustavi se stara zastava pokraj moje nove crvene četvorke. Iz nje izađe muškarac, sjedne na terasu kavane, tada jedine kavane na uglu Nazorove i Iličkoga trga i naruči pivo. Pozdravi me i tek tada prepoznam Kvaku. Kvaka je išao sa mnom u razred. Kvaka je iz inata, dok su drugi gradili autoput Bratstva i Jedinstva, pa prugu Brčko–Banovići, ministrirao u crkvi sv. Blaža. U šestom razredu gimnazije ušao je u likovni kabinet. U kabinetu je bila drugarica profesorica likovnog, super vamp, Stela, akademska slikarica i đak profesora Babića. Kvaka je drugarici Steli na brzinu izjavio ljubav i ponudio joj brak. Akademska je slikarica, drugarica Stela, doživjela lagani živčani slom jer je Kvaka, ničim izazvan, počeo skidati hlače. Kvaka je dobio cipelu iz škole. Najveća budala u razredu, cinker, miljenik omladinske organizacije, profesora i predsjednik razreda, Oto, čiji je otac bio agent i udbaš, važno je rekao: „Kvaka će daleko dogurati“.
Kako si?, pita me Kvaka, kao da smo se zadnji put sreli jučer, a ne prije mnogo godina. Dobro, odgovorim, a ti?, pitam. Fantastično, veselo će Kvaka. Kaj delaš u Zagrebu u osmom mjesecu?, pita me Kvaka. Ništa, kažem. A ti?, pitam. Kvaka odgovori: Ja svake godine ženu kokoš, punicu vampira i djecu demone znogiram na more i ostanem sam u Zagrebu. Osmi je mjesec, mjesec mog lova. Što loviš?, pitam blesavo. Žene, odgovori Kvaka. Žene su moji trofeji, moja radost i moj slatki luksuz, kaže oduševljeno Kvaka. Što radiš ti u Zagrebu?, pita me Kvaka. Crtam i pišem, kažem kratko, tužno i istinito.
U taj čas ugledamo kako po trgu prolazi Oto. I Oto je u Zagrebu, kažem Kvaki. Znaš što radi u Zagrebu, pita me Kvaka. Vjerojatno u nekom kazalištu sprema predstavu, odvratim. Jesi li kad vidio predstavu koju je režirao Oto? pita me Kvaka. Nisam, kažem, ne idem u kazalište. Ja idem, govori Kavka, ali Otovu predstavu vidio nisam. Naš Oto ne režira nego se nekom uvlači u dupe i cinka, nasmije se Kvaka. Najopakiji su cinkeri polutalenti. Slikari, pisci ili redatelji kao Oto. Znaš zašto? Zato jer mrze talentirane, a kao cinkeri dobivaju mogućnost da svoju mržnju i ostvare. Sjećaš se kako se uvlačio u dupe profesorima? Zbog njega sam dobio nogu iz škole, a ne zbog one jadnice, profesorice crtanja. Oto je bio podoban, podobni su vječni, zaključio je Kvaka razgovor o Otu i zagledao se prema trgu.
Po trgu ispred nas, s jazavčarem, prolazi zgodna djevojka. Zaustavi se kod moje nove četvorke, gleda je. Kretenka pada na nove aute, govori s prezirom Kvaka. To je moja četvorka, kažem. Čitav život vozim rabljene aute, viče Kvaka. Odakle ti? Kupio sam ga prošli mjesec, kažem s nelagodom… Djevojka odlazi… Ima kratke noge, kaže stručno Kvaka. Jazavčar?, pitam. Ne, djevojka, odgovori Kvaka i pogleda me prezirno, kao da sam ja bio izbačen iz škole, a ne on. Što radiš?, pitam Kvaku. Ja radim u banci, odgovori Kvaka i obojica ugledamo kako iz Ilice dolazi Viktorija. Viktorija, nekada najzgodniji komad u Zagrebu. Godinama sam padao na Viktoriju. Uspjelo mi je da je odvedem u kino Balkan na film Bal na vodi. Nakon kina, ja sam otišao kući, a Viktorija je s obrtnikom Popekom, frizerom, sjela u Popekov opel record i otišla u Vilu Rebar.
Kvaka ostavi novac za svoje pivo, pozdravi me na brzinu i pojuri Viktoriji u susret. Viktorija me ni ne vidi. Bulji u Kvaku. Kvaka je odvede do svoga starog fiće, nešto šapće Viktoriji i uđe u auto, upali radio, zapjeva Gabi, a Viktorija počne gurati Kvaku i fiću. Fićo se trza, ali ne pali. Viktoriji se slomi visoka peta na talijanskim cipelama iz Trsta, ali ne odustaje. Gura fiću prema Zelengaju, kroz Radnički dol i svi skupa nestanu u sumraku.
7. KVAKA II.
Nekoliko godina kasnije, krajem osamdesetih, dolazim za isti stol u osmome mjesecu na Iličkom trgu. Jedini gost je Kvaka. Kvaka je počeo gubiti kosu i sijedjeti. Ispred njega pivo. Loviš?, pitam. Lovim, kaže Kvaka. Još pišeš?, pita me. Potvrdno kimnem glavom, stid me je jer i ja shvaćam da radim glupost. Ti?, pitam Kvaku. Još si u banci? Da, odgovori Kvaka. Zamjenik sam šefa računovodstva. Ali to nije važno. Važno je da ove godine tučem svoj rekord iz šezdeset sedme. U čemu?, pitam. U ševama, odgovori Kvaka. Šezdeset sedme sam poševio sto trideset dvije žene, a ove godine, tek je osmi mjesec, devedeset tri. Čestitam, kažem iskreno. Moraš ih jednog dana doći vidjeti, kaže mi Kvaka. Koga? pitam. Žene koje sam poševio. Molim? zaprepastim se. Imam ih fotografirane, sortirane po datumima u albumu. Obojica ugledamo Ota kako prolazi sam po trgu. Znaš da je Oto dobio dvije nagrade ove godine? pitam Kvaku. Ne znam, ali vjerujem. Podoban je. Stric mu je u Beogradu budža, a neko kulturno amatersko društvo u Marofu nosi ime Otovoga drugog strica, heroja. Oto živi s predsjednicom AFŽ-a, govori Kvaka i režira partijske proslave. Oto odlazi. Nakon nekoliko minuta dolazi visoka, zgodna, plava žena, s dubokim dekolteom i skupom taškom na ramenu, desetak godina mlađa od Kvake. Kvaka ostavlja lovu na stolu, mahne mi, samo kaže: devedeset četiri i odlazi s plavušom do, u blizini parkiranog, golfa koji se blista uz moju četvorku koja se još dobro drži. Kvaka nešto govori plavuši, onda sjeda u novi golf, parkiran pokraj moje stare četvorke, upali radio, a plavuša počne gurati Kvaku i golfa. Nakon nekoliko koraka, plavuši padne taška, iz torbe se istrese šminka i plavuša sve na brzinu u trku kupi, nastavi gurati golf i tako nestanu prema Zelengaju kroz Radnički dol.
Konobar sve gleda. Kaže glasno: peder. Pogledam konobara sa čuđenjem. Gospodin je vjerojatno zagrebački rekorder u osvajanju žena, kažem konobaru. Može biti, nasmije se konobar. Ali, čovjek mrzi žene, u to sam siguran, kaže konobar i ode.
Ljeto dvije tisuće i neke. Vrijeme je tranzicije, ja sjedim za istim stolom na Iličkom trgu i pijem kavu. Nakon sparnog dana, sa Zelengaja dolazi svjež zrak. U gradu i na trgu osjetno manje ljudi. Ratni invalid Luka odvezao se kući, ostao sam sâm za stolom.
Moja nekad crvena četvorka parkirana je pokraj nove blještavo crvene alfe. Sva su svjetla i žmigavci na alfi upaljeni. Pred lokal dolazi još crveniji ferrari. Ferrari se parkira na zebri pokraj moje četvorke i nove alfe. Iz ferrarija ispada Kvaka. Kvaku često vidim na televiziji kao člana žirija izbora ljepotica i u ložama na tenisu, a u novinama je često Kvakina fotografija jer je zastupnik u saboru, ali i zato jer je upropastio dvije banke i s petom ženom čeka četvorke. Upadne mi u oči boja njegove kose. Crna k'o ugljen. Kvaka ima zategnuto lice i nove zube. Kvaka je od glave do pete u Bossu. Odijelo, košulja, cipele, očale. Kvaka me ugleda. Pišeš?, pita ironično. Jedino kada Kvaka spomene moje pisanje osjetim se jadno. Davno sam prestao vjerovati da ću napisati roman i pomirio sam se s činjenicom da popravljam i piskaram tekstove za sapunice. Da, kažem i postane mi neugodno. Što ti radiš u Zagrebu?, pitam blesavo Kvaku. Lovim. To sam ti još davno rekao, odgovori mi Kvaka. Kol'ko ide tvoj ferarri? pitam Kvaku. Preko tristo, ima petsto konja. Ti si nekad vozio onakav auto, kaže Kvaka i pokaže na moju četvorku. Mrzio sam te. Ja u staroj zastavi, a ti u novom renaultu. To je taj renault, kažem. Kvaka me pogleda. Oprosti, kaže dosta iskreno. Nema na čemu, odvratim. Što radiš? pitam Kvaku. Ja radim već desetak godina u Fondu. Kakvom fondu?, pitam. U Fondu za privatizaciju. Nisam šef ni predsjednik Fonda. Samo šljakam kao viši savjetnik u Fondu za privatizaciju. Ne šljivim politiku. Političari dolaze i odlaze, ja ostajem, govori Kvaka. Kako tvoji lovački trofeji?, pitam Kvaku, uspješnoga hrvatskog poduzetnika. Nikad bolje, odgovori i zadovoljno se smije. Nismo se vidjeli, tvoj rekord iz šezdeset sedme si potukao?, pitam rekordera Kvaku. Naravno, smije se zadovoljno Kvaka. Moraš doći vidjeti moju novu dokumentaciju. Dokumentaciju Fonda?, pitam. Ne, kretenu. Ja fotografiram svaki komad koji poševim. Uz fotografiju je ime, godina rođenja i datum ševe. Ocjena komada. Od jedan do deset. Samo dva komada su dobila ocjenu deset. Do sada je rekordna osamdeset prva. Pet stotina tri, kaže Kvaka koji vozi ferrari. Ovaj se ferrari ne treba gurati, kažem. Nisu se trebali ni zastava ni golf, smije se veselo Kvaka. To je bio moj stil lova, smije se teško Kvaka, jer ga zateže lice nakon plastične operacije. Ja sam profesor za žene, žene su glupe. Prvo komade umorim, pazi, guraju auto u prvoj brzini tako da izgube volju za otpor, poševim ih, pa znogiram. Tak se to dela, stari moj, a ne pisanjem neke posrane sapunice koja nikomu ne treba. Na Sorbonni bih mogao predavati predmet kako se osvajaju žene. Francuzi su male bebe prema meni. Obojica ugledamo Ota koji se pravi da nas ne vidi. Ona se je gnjida priženila na Gornji grad i to udovici jednog advokata, kaže Kvaka za Ota. Ne advokata nego profesora, kažem. Ne, stari moj, krivo si informiran. Oto ode.
Začuje se nervozna truba nečijeg automobila. Ispred kafea, u sumraku, stoji crveni športski BMW kabrio iz kojega trešti Severinina štikla. Moja četvorka, kao i ja, prezire BMW. U BMW-u sjedi mlada, zgodna, vesela, elegantna djevojka duge plave kose i s crnim naočalama. Kvaka u shvatljivoj žurbi ostavlja novac na stolu, pojuri prema BMW-u. Mlada se cura samo smije i nešto govori Kvaki. Kvaka koji je sve naučio o autima i ženama nasloni se na crveni BMW i počne ga gurati. Nakon desetak metara, Kvaki padne s glave tupe. Teško se, ali brzo sagne, podigne tupe, jednom ga rukom drži, a drugom gura crveni BMW. Crveni BMW i Kvaka dolaze do Radničkog dola i nastave prema Zelengaju. U daljini se izgube, a izgubi se u sumraku i Kvaka i njegov slatki luksuz...