20. GABRIJEL
Sjedim za svojim stolom na Iličkom trgu. Kasno poslije podne. Sâm sam. U glavi se osjećam dobro i bistro. Nije mi vruće, nije hladno. Idealni uvjeti. Za što? Za crtež. Izvadio sam blok i roler. Ne mogu biti lošiji crtač nego pisac, pomislim. i počnem raditi crtež trga. Prva je linija još nečem sličila. Sljedeće su bile jedna gora od druge. .
Crtam i ugledam staricu, profesorovu ženu kako u slamnatom šeširu, s velikim crnim očalima, u bijelim cipelama, ogrnuta svilenom maramom prolazi preko trga. Bez Ota. U novinama sam pročitao da je Oto dobio novu nagradu.
Agent Tonino nestrpljivo čeka svog partnera agenta Gabrijela. Igrači bele kartaju. Zapalim cigaru, gledam invalida kako dolazi preko trga. Sjeda za stol, svoj stol. Očito je da se konobar brine da stol za kojim sjedi invalid, bude prazan. Vidim Gabrijela kako sjeda za moj stol i prekriži nogu preko noge. Pruži mi ogromnu ruku. Gabrijel, predstavi se. Žurim, odmah nastavi, čeka me ona mala budala Tonino da ga matiram. Nešto mi je o vama govorio patuljak Ivek, al on laže, njemu se ne može vjerovat. Sada sam vidio da crtate. To je sjajno. Moja je mama crtala. Mi smo doma, dok je tatek bil živ, imali pravu galeriju. Zidovi su bili puni slika. Moj je tata bil bravar, al je volil umjetnost. Imali smo punu kuću ulja od slikara Tafre, koje je kupoval tu na trgu. Mogu baciti pogled na crtež? Gabrijel pogleda moj crtež. Ne komentira. E, znate, na nešto bih vas upozorio. Gabrijel zastane, napravi dramsku stanku. Znate, najviše se ovdje laže kada se govori o drugima, a još više kada se govori o sebi. Čudno. Obratite pozornost na to. Gabrijel se nakašlje i kaže: Na tu vrstu laži. To je zagrebačka laž. Ovdje su svi jalni i ovdje svi lažu... Lažu djeca u kolicima, lažu psi na uzicama, lažu ptice, lažu oni kreteni koji igraju belu, lažu političari, laže invalid, laže Svila, ali najviše lažu žene. Tko je Svila?, pitam. Moj partner, zove se Ivek, al kak je ostal mali i zaostao, zovemo ga Tonino, al ja ga od milja zovem Svila. Poznate onu Ženu u crnom, kaj je lovila jadnog Kaudersa. Mislite na Ženu u crnom s kojom sam sjedio? Nešto ću Vam, nastavi Gabrijel, ispričati o toj Ženi, ako imate vremena. Nakon hrvatskog proljeća, po trgu se počelo pričati da je negdje oko Petrinjske otvoren salon. Salon za šišanje i njegu mufova, shvaćate? Shvaćam, kažem, iako ne kužim o čemu taj kreten govori. Dakle, znate tko je bio glavni u tom salonu? Vaša dama, dragi moj. Pazite, pod nosom policije. Žene su dolazile i vaša im je Dama šišala, brijala, formirala frizure na pičkama. Sve je puklo kad je pretjerala. Ženi nekog sekretara partije na pički napravila je crvene kvadrate. Čovjek je dao zatvoriti vlastitu ženu. U zatvoru su je ispitivali, osudili i poslali na Goli otok i tek je na Golom otoku odala odakle joj pletenice. Žena je svoje odsjedila, muž se rastavio, postal ambasador u Indiji, a njoj su dali mjesto stambenog referenta u drugom rajonu. Čujte: Jučer, ne, noćas u tri ujutro zvoni telefon. Ja se javim. Na telefonu Max. Govorio vam je patuljak o Maxu. Max je pobjegao u njegovim gojzericama u Ameriku. Gojzerice su bile nove, od teleće kože i nepromočive, navodno. Zašto, navodno, pitam. Zato jer ih taj mali kreten nije nikada obukao. Kako je onda mogao za te posrane gojzerice tvrditi da su nepromočive? Nikako! Bolesnik. Bile su mu, naravno, prevelike. Te su jebene gojzerice patuljkova opsesija. Max je bil dečko koji je s Ivekom i menom išel u isti razred. Maxov je tata bil fotograf. Imal je radnju tu na trgu i kći Seku koja je bila najzgodnija curica na trgu. Taj vam je fotograf svršil u ustaškom zatvoru. Nitko ne zna zakaj, ali bil je u Savskoj u buksi tri mjeseca. Znate kak je izašel? Maxova mama je prodala zubarsku ordinaciju svoga tate koji je umrl slušajući Glas Amerike a netko je pozvonil na vrata. Agenti!, pomislil je zubar i odapel od straha. Bila je četrdeset druga, najcrnja godina Drugoga rata. Nijemci su dobivali rat, jurili su prema Moskvi, bombardirali London, torpedirali svaki dan dva teretna broda na Atlantiku. I samo lud u takvoj situaciji sluša radio London u svom stanu, pod krevetom. Zubar je odapel pod krevetom, znate. Našli su ga drugi dan. Dakle, proda se ordinacija, nabave se engleske funte i odnesu nekom ustaškom buđovanu. Familija ostane bez ordinacije, bila je namijenjena Maxu, Zubar je, znate, bil čudan. Pudral se je i bojal je kosu u žuto. Maxov je tata nekaj drugo. Maxov je tata bil jebač. Zato je i završil u Savskoj, ne radi politike ni kaj je bil Židov. Nema veze. Pofukal je curu nekog ministra i svršil u buksi. Nikad se više nije oporavio. I onda ga opet zatvore četrdeset pete. Nekog je pofukal?, pitam. Ne, komunistima je trebal njegov lokal i kuća. Konfistacija, zabrana rada i Maxov je tata umrl. U Savskoj?, pitam. Da. Tak to ide. To je sudbina. Više se nije imalo kaj za prodat. Max nije imal izbora. Zbrisal je u Ivičinim nepromočivim gojzericama na Zapad. To muči malo sranje. Godinama je imal noćne mőre. Sanjal je te gojzerice. U jednom se snu utopil u tim gojzericama. Max je u tim posranim gojzericama pobjegao, ne u Ameriku nego u Australiju. Zapravo priča počinje malo ranije. O nepromočivim gojzericama od teleće kože?, pitam. Ne, nego o Maxu.
Hiljadu devetsto četrdeset prva je godina. Zima je prošla. U zraku je mirisalo proljeće. Neki su đaci već obukli kratke hlače. U treći razred osnovne škole u Krajiškoj, ušao je učitelj, gospodin Kružić. Imao je ozbiljno lice. Izmolili smo molitvu i gospodin je Kružić učinio stanku. Otvorio je usta da kaže nešto važno i tada je ugledao malog Maxa kako plače. Zašto plačeš?, upitao je učitelj đaka drugog razreda osnovne škole u Krajiškoj ulici, Maxa, koji je sjedio u istoj klupi sa mnom. Netko mi je ukrao novo šiljilo iz pernice, kroz suze je promucao Max. Gospodin učitelj Kružić je zastao. Gospodin Kružić neko je vrijeme šutio, gledao po razredu i svojim đacima. Onda je rekao: Ivek, ustani i izađi sa mnom. Ivek je, znate, patuljak s kojim igram šah. Ivek je ustao, s gospodinom Kružićem izašao iz razreda, a Max je nastavio plakat.
Odakle ti novo šiljilo, pitao sam Maxa, dok smo čekali da se Ivek i učitelj vrate, jer nikad nisam vidio to jebeno šiljilo u Maxovoj pernici. Posudio sam ga od sestre Seke, rekao je Max. Ukrao?, pitam. Ne, nego posudio, odgovori Max. Učitelj i Tonino su se brzo vratili. Max je i dalje plakao jer je znao, vrati li se kući bez novog šiljila koje je bez pitanja uzeo od starije sestre, da će biti katastrofa.
Dakle, u razred se vrate učitelj Kružić i Ivek. Ovako, počeo je svoj govor učitelj Kružić. Prvo: Jučer je proglašena nova država. Zove se Nezavisna Država Hrvatska. Drugo: Od sutra više nema nastave jer se u našu školu useljava vojska. Treće: (Kružić iz džepa izvadi Maxovo šiljilo i stavi ga na stol) Max prestani cmizdrit. Počeo je Drugi svjetski rat. Ovdje je tvoje šiljilo. Na hodniku je učitelj mirno rekao Iveku: Izvadi iz džepa Maxovo šiljilo. Ivek je izvadio šiljilo bez riječi. Hvala, rekao mu je učitelj Kružić. Nema na čemu, odgovorio je patuljak i zamrzio učitelja.
Bilo je to dosta davno, primijetim. Pa i nije, odvrati Gabrijel. Ako to gledate kroz prizmu nekog birokrata, to je dosta davno. Ako to gledate kao… Gabrijel zastane... ne može naći prikladnu riječ... Svemirsku pojavu, onda je to bijedna sitnica, pomognem. Točno, razveseli se Gabrijel. Dakle, poslije škole, toga dana, u dvorištu sam našao Iveka. Sjedio je na zidu i šutio. Koji ti je vrag?, upitao sam ga kao glupan, misleći da je tome malom kretenu neugodno zbog šiljila. Neću više drkat na gospodičnu Europu, odvratio je taj mali kreten. Zašto?, pitao sam ga iznenađeno. Jer je kurva, odgovorio je Ivek. Jedno vrijeme sam šutio, a onda ga upitam: Što to znači kurva? Kupi Minervin leksikon, tamo ćeš to doznati. Hoću, kažem. Možda je sve laž, odgovori mi patuljak. Laž je grijeh, kažem. Od koga si, pak, to čuo? Od kućepazitelja Popeka, odgovori mi patuljak. Ja sam čuo kada su mama i tata razgovarali da taj Popek jebe Europu i, prema tome, taj ti Popek sere.
U Europu smo svi bili zaljubljeni. Nesretno, naravno. Europa je po danu radila kod nekog trgovca srećaka. Nije ona prodavala sama srećke, ona se je s tim trgovcem ševila na pisaćem stolu čitavo popodne. Nagovorila je tog kretena da pošalje u Švicarsku ženu i sina da bi se mogla ševit u njegovom krevetu s baldahinom. To je prijatelj mog oca, tapetar, rekao mom ocu u povjerenju. Ona nas nije ni primjećivala. Kod otvorenog prozora, navečer, skidala se. Polako. Točno smo znali kada je skinula gaćice. Te je proklete gaćice pažljivo vješala na štrik. Imala je preko dvadeset pari gaćica raznih boja i formi.
Po trgu prolaze dvije mlade zgodne djevojke. Hodaju svjesne svoje mladosti i ljepote. Ni ne slute što ih u životu čeka, mislim i ujedno razmišljam kakve gaćice nose i da li ih uopće imaju. Prene me Gabrijelov glas koji govori: Možda i nemaju gaćice. Tko? Europa? Ne nego one kretenke koje su prolazile trgom i koje ste gledali. Kada su djevojke bile na cesti, iz Ilice dojuri jaguar. Jaguar koči, djevojke, uplašene, stoje. Jaguarov se prozor spušta, velika glava digne dreku. Glupače, kako to hodate, niste same na cesti, pička vam materina. Jaguar odjuri. Pipi, kaže Gabrijel. Tko?, pitam. Onaj čovjek, išao je sa mnom u razred. Zove se Pipi. Prije Domovinskog rata bio je, naravno, član partije, radio je kao Udbin cinker i šef nabave u Taxiremontu. U pretvorbi je kupio Taxiremont, za nepostojećih pola milijuna maraka. Banka je tih pola milijuna otpisala kao poslovni gubitak. Pipi je prvo prodao zgrade i garaže, onda otpustio šofere i mehaničare, prodao kombije i aute, s tajnicom, bivšom miss Krapine na neko vrijeme nestao, u Beču je čekao da se završi rat i sve zaboravi. Lovu mu je popalila tajnica. Spetljala se s nekim Poljakom u Beču. Završila je u Dunavu. Pipi se vratio u Zagreb. U jaguaru?, pitam. Ne u jaguaru, vratio se svojoj ženi koja je postala financijski referent u nekoj banci. Pipi je ponovno dobio zajam, kupio tvornicu igračaka, dvjesto je radnika završilo na cesti, a Pipi je prodao tvornicu i zemljište za desetak milijuna maraka. Mislite da lažem ili pretjerujem?, pita me Gabrijel. Ne, kažem. Dapače, siguran sam da je jebena istina što govorite. Gabrijel nastavi: Težak je stotine milijuna, smije se Gabrijel. Učitelj Kružić i moj tatek pali bi u nesvijest da to čudo vide, kaže Gabrijel. Moj tata, kaj je bil najbolji bravar u Zagrebu bil je karakter. Tatek je bio u jednom principijelan. Nisu ga zaniumale kuće, zemljišta, vočnjaci, vikendice. Imate vikendicu?, pita me Gabrijel. Imam i nemam, kažem. Imate ili nemate?, ponovi tvrdoglavo moj novi prijatelj. Imam i nemam, a zapravo, imao sam vikendicu i više je nemam.