clanak False

"Britanac" - I. dio

 Željko Senečić

BRITANAC 

Ne vjerujte u ono što čujete nego u o ono što vidite!

Ilički trg u Zagrebu, najzagrebačkiji je trg. Nastao je na livadama između Save i Medvednice, po kojima su prije stotinjak godina rovale krtice, parili se zečevi, a na drveću su rode imale gnijezda. Po sredini budućeg trga veselo je žuborio potok Kraljevac. Zagreb je, kao i svako veće selo, imao trg. Bila je to Harmica, ili današnji Trg bana Jelačića. Kada je selo postalo mjesto, Zagreb je dobio drugi trg. Za neke je to danas Ilički trg, za neke Mali plac ili Britanac, ali nikome Pejačevićev trg. U to sretno vrijeme nije bilo urbanističkih planova, kuće su se radile bez građevinskih dozvola, zasađeno je drveće zbog hlada i potrebe. Za drveće su seljaci vezali konje, ili bi se za njih pridržavali pijanci na putu prema kući.

Ilički je trg imao sreće. Izbjegao je autorske prepravke, adaptacije, rekonstrukcije. Sudbina i Bog spasili su Ilički trg od arhitekata, do sada.

Ilički je trg između dva rata imao gotovo sve. Groblje – katoličko, židovsko i pravoslavno, kapelu, apoteku, tvornice, kino, mesnice, mehaničke radionice, bravariju i vodoinstalatera, trgovine u kojima se moglo kupiti boje, žarulje, alat. Ilički je trg imao krojačku i postolarsku radnju, ambulantu, poštu, špeceraje, imao je babicu i doktora. Babica je bila Slovenka, a doktor Čeh Dolenšek. Na Iličkom je trgu 1908. sagrađen prvi javni nužnik.

Na istočnoj je strani trga pošta u, vjerojatno, danas najstarijoj kući na trgu. Na trgu je bio, a i danas je, plac. Nekada je to bio plac na kojem su seljanke iz okolice Zagreba prodavale sir, vrhnje, gljive, zelenje i domaće voće. Danas nema seljanki, ima preprodavača uvezenih jabuka iz Italije, naranči iz Izraela i banana s južnih mora. Kada oni odu s trga, dođu penzioneri i nezaposleni stanovnici okolnih ulica, igraju šah, belu, a na klupama sjede bake, trče djeca i psi, beskućnici piju pivu, a nekadašnja gospoda vade ostatke trulog zelenja i voća iz kontejnera, za večeru. Po trgu prolaze skupi auti tajkuna, ratnih profitera i prevaranata. Neki skreću desno u Nazorovu, prema Tuškancu, neki lijevo na Pantovčak. Ne voze ravno u Radnički dol.

Godine 2009. plac na trgu je sve manji. Stanovnika je sve više. Nekada je plac bio i nedjeljom. Danas više nije. Danas se nedjeljom na placu trguje starim stvarima, koje se elegantno zovu antikviteti. Na štandovima preprodavači nude stare telefone, srebrninu, stilske svjetiljke, goblene, razglednice Zagreba, gramofone s trubom, lažni i pravi porculan. namještaj. Nakon prevrata 1945. godine 2009. ponavlja se ista priča. Ponovno se prodaje ono što nisu prodali djedovi i roditelji 1945.

Danas, Ilički trg ili Britanac prepun je kafea. Poslije podne, kada je sunce na zapadnoj strani trga, na njemu su stolice i stolovi. Ne piju se gemišti ni špriceri kao nekad nego makijato. Da nije zatvorena, moja bi kavana bila Medulić.

Dan je vedar i topao, proljetni. Sjedim na samom trgu, za stolom kafea Kluba filmskih radnika. Lijepo vidim cijeli trg. Vrlo dobro mjesto za popušiti cigaru.

Slušam svirača na violini, gledam igrače šaha, kartaše, prolaznike. Djevojke koje se veselo i smijući spuštaju u grad s Pantovčaka, bake koje čuvaju unuke, starice sa psima, invalide, beskućnike koji iz boca piju pivo.

Po trgu prolaze moji poznanici, dečki s kojima sam sjedio u osnovnoj školi u Krajiškoj i u gimnaziji na Rooseveltovom trgu, današnjoj Mimari. Kvaka koji je izletio iz šestog razreda gimnazije jer je izjavio ljubav profesorici crtanja. Drugi je Puba, sin prvoborca koji je na prevaru završio sve škole i do danas ostao podoban. Jedini su od kolega koji danas prođu trgom. Većina se izgubila u Njemačkoj, Americi, a neki su navodno uspjeli u Australiji, Većinu stanovnika trga, Medulićeve ulice ili Krajiške, koje poznajem ne pozdravljam, osim kada bi se sretali u Trstu, na Via Carducci – tada bi se srdačno pozdravili. Na našem trgu nikad.

Ali, sve to što pišem o Britancu treba čitati s oprezom jer nikada se nije toliko lagalo, varalo, neodgovorno i glupo pisalo kao danas...



2. PROFESOR

Jeste li se ikada zapitali što nedostaje Iličkom trgu?, pita me profesor grčkog i latinskog, u rani jesenski sumrak dvije hiljade sedme umjesto pozdrava, prilazeći mojem stolu i sjedajući, nastavlja: Naravno da niste. Nadam se da ne uživate u panorami ovog sranja od trga. Pogledajte i recite što vidite? Tri reda nezgrapnih kućerina s dotrajalim fasadama, prljavim prozorima, pokvarenim roletama. Neke su kuće kopije bečkih kuća bečkih predgrađa, neke su napravili domaći netalentirani graditelji, a većinu je trebalo davno srušiti.

U zadnje se vrijeme, nedjeljom, trg pretvara u staretinarnicu. Penzioneri prodaju na placu svoju prošlost: bakine fotelje, slike, grafike, postkarte, satove, stare očeve telefone, svoje gramofone i ploče, pravo i lažno srebro.

Nadam se da i vi ne spadate u onu grupu intelektualnih mrtvozornika koji dolaze svake nedjelje na kavu, pretvarajući se da ih zanimaju stari lonci, razglednice ili zagrebački stari kičeraj. Znate što traže na tom trgu u nedjelju? Sebe… Jer oni su dio te ropotarnice, a ne promatrači. No, dragi moj, najstrašnije je da se u nedjelju na trgu ne može naći ništa vrijedno. Ako i zaluta nešto takvo, to ne znaju ni prodavači ni kupci. Uostalom, prava vrijednost nikada nije ni došla do Zagreba, osrednja je davno budzašto prodana, a ovo što se danas nudi ne vrijedi inventara osrednje staretinarnice u okolici Kastnera i Öhlera u Grazu.

Ovome jadnom trgu, kakav je da je, nedostaje spomenik, kažem usput profesoru koji mi počinje ići na jetra...

Profesora znam iz viđenja godinama. Čuo sam da je predavao grčki i latinski u klasičnoj gimnaziji na Gornjem gradu, ne znam kako se zove, ali znam da piše pjesme. Pozdravljamo se tridesetak godina, a u zadnjih deset koji put popijemo kavu, u tišini. Profesor ima oko sedamdeset godina. Izgleda zdrav i u snazi. U svako je godišnje doba jednako odjeven. Veliki, nekad sivi šešir, pelerina, samt hlače i visoke cipele s debelim gumenim đonom od istrošene autogume. Profesor ima malko prejake ruke za profesora latinskog. Ni na njegovim rukama ni na licu nema ni jedne pjege, samo pokoja bora. Nažalost, profesor smrdi po bijelom luku.

Pitanje je samo čiji, to jest kome spomenik, prihvati profesor moju ideju i nastavi lupetati: Imamo kralja i bana na konjima, pisce na klupi, pisce koji hodaju po travi, naslonjene na reklamne stupove. Što se tiče spomenika, Zagreb je daleko ispred, recimo, Golog otoka koji nema ni jedan spomenik. Ako smo potrošili domaće resurse, postoji svijet. Ja bih, recimo, na Ilički trg stavio Napoleona, ili nekoga kineskog cara, zašto ne prvog faraona ili Aleksandra Velikog, govori profesor dosta glasno. Ali, nemojte me shvatiti ozbiljno. Postavit ću Vam lakše pitanje: U što se pretvara Ilički trg u ranu jesen? Očito je da se u starcu probudio profesor. U meni se nenamjerno budi đak. Naravno, loš. Profesor se iživljava na meni. Šutim, ne odgovaram na njegovo pitanje, čekam da mi netko iz stražnje klupe šapne odgovor. Britanac se pretvara u posljednji zagrebački kabaret, odgovori profesor i sebi i meni.