clanak False

Zagrebački gradonačelnici

 

OD KAMAUFA DO BANDIĆA

Zvonimir Milčec

 

            Upravo izabrani gradonačelnik Milan Bandić po dužini i broju mandata (četvrti) izjednačio se s rekorderima iz gradonačelničke galerije. Predvode Adolf Mošinski (1892. - 1904.), Vjekoslav Heinzel (1920. - 1928.) i, naravno, Večeslav Holjevac (1953. – 1964.). Milan Bandić, koji najvišu funkciju u gradu, s kraćim prekidom, obnaša od 2000. do danas, ujedno je i prvi gradonačelnik u posljednjih 64 godina izabran na personaliziranim  izborima, kad su građani svoj glas davali osobi, a ne stranici.

            Inače, ovaj stari grad, ime kojega se spominje već 1093. relativno kasno dobiva prvog gradonačelnika. Razlog tome je što su Kaptol i Gradec sve do 1850. administrativno razjedinjeni i žive kao dvije zasebne administrativne cjeline. Tek kad se 1850. godine spajaju u jedinstveni grad (zasluga tome pripisuje se banu Jelačiću), posljednji sudac Gradeca, kako se prema Zlatnoj buli iz 1242. na Gradecu zove prvi čovjek gradske uprave, jednoglasno će biti izabran na čelo objedinjenog grada, ali sada kao gradonačelnik. Bivši gradski sudac, a po novome gradonačelnik, zagrebački je odvjetnik, rođen nekoliko kuća od Kamenitih vrata, Janko Kamuf. Za prvog gradonačelnika jednoglasno je izabran 15. svibnja 1851. Godišnja plaća prvog čovjeka Grada bila je 2000 srebrnih forinti. Kamauf je idejni začetnik mnogih gradskih akcija, pun je planova za boljitak i razvitak grada, ali mnogi njegovi planovi, nažalost, ostaju samo na papiru. Za sve što su gradonačelnik i njegovo zastupstvo planirali i zacrtali potreban bi bio kredit od 400.000 forinti, ali siromašan Zagreb na polovici 19. stoljeća, u kojem živi tek sedamnaest tisuća duša, takav zalogaj sebi ne može priuštiti.

            Kamaufa, koji će ostati u pamćenju kao vrlo poduzetan, pošten i odan gradu, na funkciji gradonačelnika zamijenit će Vjekoslav Frigan. Njih dvojica imaju više toga zajedničkog. Obojica su odvjetnici, dapače, vršnjaci (rođeni 1801.), veže ih i ista palača, na uglu Opatičke i Demetrove (Kamauf će je svome nasljedniku prodati), s tim da je prvi rođenjem Zagrepčanin, a drugi dolazi iz Slavonije, iz požeškog kraja, odakle su i još dvojica gradonačelnika, Aolf Mošinski (1892. – 1904.) te dr. Mato Mikić, posljednji gradonačelnik u bivšoj jugoslavenskoj državi. Za vrijeme Friganovog mandata, dogodilo se za Zagreb više toga što će u povijesti grada ostati zabilježeno. Godine 1862. Zagreb je s Europom povezan prvom željezničkom prugom, dvije godine kasnije na nekadašnjem marvinskom placu (na mjestu današnjeg HNK) priređena je Prva gospodarska izložba, a 1866. na glavnom je gradskom trgu svečano otkriven Fernkornov spomenik banu Jelačiću. Iste godine u gradu ordinaciju otvora prvi gradski zubar.

            U međuvremenu se na gradonačelničkoj fotelji, nakratko, izredalo više gradskih muževa (Makso Mihalić, Stjepan Vrbčević, Dragutin Cekuš i Pavao Hatz), od kojih u sjećanju najviše ostaje (i ulicu usred grada dobiva) je Pavao Hatz. Riječ je o vrlo imućnom građaninu, kućevlasniku, koji je, uz ostalo, u posjedu dviju palača na južnoj strani Jelačićeva trga, a koje je za nj projektirao najpoznatiji zagrebački arhitekt iz doba klasicizma, Bartol Felbinger. Jedna se održala do naših dana (na današnjem broju 15), a u drugoj, na uglu Trga i Bolničke (Gajeva) bila je poznata Velika kavana, da bi 1930. na njenom mjestu bio podignut hotel «Milinov», današnji «Dubrovnik»

            Za gradonačelnika Ivana Vončinu (1874.-1876.), inače publicistu i političkog pisca, kome je u karijeri pomogao njegov zemljak iz Novog Vinodolskog, ban pučanin Ivan Mažuranić, voli se reći da je gradonačelnik koga je «voda odnijela». Na početku njegova mandata, doduše, zabilježen je veliki datum, ne samo za Zagreb, nego i za cijelu Hrvatsku – na Katarinskom trgu 1874. svečano je otvoreno Sveučilište, na otvorenje kojega je došao sav kulturni Zagreb, ali i mnogi uvažani gosti iz Hrvatske, kao i cijele tadašnje Monarhije. Dvije godine kasnije, kad na dnevni red dolazi uvođenje prvog vodovoda, u gradskom zastupstvu dolazi do raskola i oštrog sukoba. Jedna strana je bila da se voda crpi iz savske nizine, a druga iz Medvednice. Gradonačelnik Vončina bio je pristalica ideje gorskog crpilišta, a na čelu njegove oporbe, koja je zastupala nizinsko crpilište, našao se dr. Stanko Andrijević. Kako Andijevićeva strana pobjeđuje, Vončina časno odstupa s gradonačelničkog troma, a na njegovo je mjesto izabran Andrijević, koji je rođeni Zagrepčanin i prvi sveučilišni profesor na toj najvišoj funkciji u gradu. Gradonačelničku funkciju obnaša do 1879., kad ga nasljeđuje odvjetnik Matija Mrazović.

            Za Mrazovića se može reći da je najtužniji gradonačelnik u starom Zagrebu. U drugoj godini njegova mandata, tj. 1880. grad će zadesiti katastrofalni potres, o kome će nam zapise ostaviti književnik i gradski zastupnik August Šenoa, te foto monografiju razrušenog grada jedan od prvih zagrebačkih fotografa Ivan Standl. Mrazoviću predbacuju da se nakon katastrofe povukao iz Zagreba, a Šenoi prepustio da danonoćno optrčava najugroženije predjela grada i popisuje štetu, poglavito na kulturno-povijesnim spomenicima. Posljedica takvog nesebičnog rada, Šenoa će platiti teškom prehladom, od posljedice koje će godinu dana kasnije preminuti.

            Da u staroj poslovici koja kaže da je svako zlo za neko dobro, ima ponešto i istine, uvjeriti će se Mrazovićev nasljednik, gradonačelnik Josip Hoffman. U njegovom mandatu (od 1881. do 1885.) s posljedicama potresa, u Zagrebu zavlada groznica ne samo odstranjivanja posljedica, nego i gradnje novoga. Grad je tih osamdesetih godina poput feniksa, novo se gradi na ruševinama staroga. Na sjevernoj strani Jelačićeva trga počinju nicati reprezentativne palače. Najprije tzv. Wassertalova (danas Varteks), na uglu Bakačeve, a nasuprot, ugao Duge ulice (Radićeva) Pongratzova, koju projektira famozni Hermann Bolle. Dolazak tog njemačkog graditelja ostavit će u Zagrebu velikog traga. Njegovo je djelo, uz ostalo, Obrtna škola (danas Muzej za umjetnost i obrt), gradnja kaptolske katedrale, te arkade na Mirogoju. I Hoffmanov nasljednik Nikola Badovinac (1885.-1887.). inače financijski stručnjak, sudjeluje u tom potresom probuđenom građevinskom poletu. Uz značajnije građevinske zahvate u urbanističkom tkivu grada, proširuje se vodovod i formiranju nove ulice – Gajeva, Vojnička (danas Amruševa), Boškovićeva, Petrinjska, produženje Palmotićeve, Kačićeva, Prilaz i Mlinarska. A značajan civilizacijski događaj toga doba svakako je – telefon. Iako je početak telefonije u Zagrebu poznat već od 1881., prvih trideset građana kućni priključak dobivaju 1887., a telefonska centrala je još u privatnim rukama i to će ostati sve do 1893, kad je preuzima grad, sada već moderna urbana sredina, na čelu kojeg je jedan od najpoznatijih gradonačelnika iz cjelokupne gradonačelničke galerije – dr. Milan Amruš.

            Kako bi se za svakog gradonačelnika mogao dodati poneki pridjev, Milan Amruš će ostati poznat, ne samo kao veliki škrtac, kakav ga glas bije, nego i kao čovjek koji je opsjednut idejom da Zagreb osvijetli električnom rasvjetom. Već u svom prvom dvogodišnjem mandatu, dovodi u Zagreb iz Amerike Nikolu Teslu, ne bi li svjetski znanstvenik pomogao svom gradu na uvođenju elektrike. Amruš će, međutim, morati pričekati svoj drugi mandat, kad će 1907. grad i njegov gradonačelnik doživjeti svoj najsvjetliji trenutak. O prvoj uličnoj rasvjeti novine će oduševljeno pisati kako je «trg rasvijetljen kao plesna dvora». Amruš je prvi gradonačelnik koji se vozi konjskim tramvajem (1991.) Kako nije imao potomstva, sve svoje imanje, dvije velebne palače na Zrinjevcu, ostavlja gradu. A imanje u Klinča selu, gradu pripisuje još za života. Kako je po struci bio liječnik, velika mu je želja bila da grad dobije i Medicinski fakultet, a što će tek doživjeti njegov nasljednik. Amrušu se pripisuje i jedna bizarna životna epizoda. U oporuci će izraziti želju da mu kad umre, za svaki slučaj (!), iglom probodu srce, a što je, navodno, i učinjeno. Panično se bojao da ga u lijes ne zatvore a da je samo zamro, kako se to u to doba znalo događati.

            Adolf Mošinski je po dužini mandata apsolutni rekorder među zagrebačkim gradonačelnicima. Načelnikuje u kontinuitetu čak 12 godina, i to od završetka Amruševog prvog mandata 1892. pa do njegova drugog mandata 1904. Njegovo kapitalno djelo je skretanje potoka Medveščaka istočno od Jelačićeva trga, te njegovo prekrivanje. Uvodi prvu gradsku kanalizaciju, koju drži temeljnim zahvatom i preduvjetom za razvitak modernog grada. Za njegovog mandata formirane su do dana današnjeg najvelegradskije i najdopadljivije gradske vizure – na nekadašnjem Marvinskom placu, izgrađeno je Hrvatsko narodno kazalište, a na zapadnoj strani velebna zgrada Realne gimnazije (danas Mimara), te se formiran najreprezentativniji gradski trg s prepoznatljivom kupolom Umjetničkog paviljona – Trg Franje Josipa, danas Tomislavov trg. Iako se Mošinskom pripisuje najuspješnije razdoblje Zagreba, mora se priznati da je veliku pomoć i potporu imao u jednom od najlucidnijih i najutjecajnijih političara svoga doba – Izidoru Kršnjavome, koji je, kao Khueonov ministar za nastavu i bogoštovje, izravno zaslužan za gradnju Kazališta i Realke.

            Janka Holjca (1910-1917), koji je među gradonačelnicima po struci prvi arhitekt, zovu ratnim gradonačelnikom, budući da prvi svjetski rat traje u tijeku njegova cijelog drugog dijela mandata. Prije početka svjetske kataklizme, uspio je sagraditi velebnu secesijsku zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu, svečano otvorena 1913, a godinu dana kasnije otvara i Kemijski laboratorij na Marulićevu trgu. Holjac se, kao gradonačelnik, već na samom početku mandata, među prvima vozi električnim tramvajem.

            Na gradonačelničkoj fotelji, Janka Holjca nasljeđuje Stjepan Srkulj, ali kako je to njegov prvi dvogodišnji mandat, mjesto za ovu malu gradonačelničku kroniku prepustimo Vjekoslavu Heinzelu, također arhitektu, i također rođenom Zagrepčaninu, kao što je to i Holjac. Za Heinzelovo razdoblje kronike govore kako je Zagreb «gazio naprijed amerikanskim koracima». Za svog osmogodišnjeg mandata, Hainzel se uistinu pokazao kao jedan od najuspješnijih gradonačelnika, veliki kreator i realizator modernog Zagreba, koji se u njegovo doba širi na sve strane. Niču cijele nove gradske četvrti: Peščenica sa Zvonimirovom ulicom, Volovčica, Sigečica, Kruge, Martinovka, Zavrtnica, Pongračevo, Rebro, predjeli luksuznih vila na Medveščaku itd. Osim toga, gradi ili nadograđuje škole, ambulante, bolnice (sedam bolničkih zgrada na Zelenom brijegu), javna gradska kupališta na Kvaternikovom trgu i u današnjoj Nazorovoj, proširuje Prolaz Tuškanac i započinje graditi Tržnicu Dolac, te Klaonicu u tadašnjoj Laščinskoj ulici, koju proširuje i kompletno uređuje, a koja će sa kasnije zvati Sajmišnom, a danas, naravno, nosi njegovo ime – Heinzelova. Za gradonačelnika Vjekoslava Hainzela govorio se da ga visoka politika nimalo ne dira, da čak ni ne zna kako se tko od ministara i članova savezne vlade u Beogradu zove. A istodobno obim rukama nemilosrdno zahvaća u državnu kasu i podiže enormne kredite, a kad bi sa strane čuo prigovor da tko će sve to otplatiti, on bi samo odmahivao rukom i znao promrmljati: «Netko već bu, ali sve bu ostalo Zagrebu i Zagrepčanima!». A privatno je bio veliki ljubitelj raznih športova, posjećivao nogometne utakmice i teniske mečeve. Sam se vozio motorom, čak sudjelovao u moto-trkama, šofirao automobilom (vlastitim) i letio avionom… Konstitucijom bio je jedan od najkorpulentnijih iz cijele gradonačelničke galerije.

            Kad smo već na izgledu gradonačelnika, a kronologijom dolazimo do Stjepana Srkulja, koji drugim mandatom nasljeđuje Heinzela, odmah skrenimo pozornost na dužinu njegovih brkova iliti mustača. Po tome je bio rekorder. Rođenjem je bio Varaždinac, a po profesiji profesor i publicist. Srkulju pripada čast da se proslavi svečanim otvorenjem dviju važnih gradskih institucija, koje je osmislio i započeo njegov prethodnik Heinzel - Tržnice Dolac i Klaonice. Istodobno dovršava odvodni kanal Zagreb – Ivanja Reka, te gradi podvožnjake na Savskoj i Selskoj. Na Jelačićevu trgu ruši staru bolnicu, osniva Statistički ured i pokreće Gradski vjesnik. Prvi je, i jedini, gradonačelnik koji se prihvatio i pisanja Gradskog vodiča.

            Srkulja nasljeđuje dr. Ivo Krbek, jedini iz gradonačelničke galerije akademik, a kad smo već kod titula i zanimanja, onda dodajmo da smo na čelu grada imali i bankara. To je Krbekov nasljednik, dugogodišnji ravnatelj Gradske štedionice Rudolf Erber. Ali i mesara. To je Ivan Werner, koji načelnikuje za vrijem tzv. NDH. Iako je, kako zapisuje Josip Horvat u knjizi «Preživjeti u Zagrebu», imao smisla za komunalna rješenja i organizatorskog duha, uz njegovo se ime, s obzirom na zanimanje, lijepe mnogi masni vicevi, koje će se kasnije prenijeti na jednog od komunističkih gradonačelnika. Prvi poratni gradonačelnik je Dragutin Sajli, za kojeg je mandata pod okriljem noći 1947. s tadašnjeg Trga Republike brutalno maknut spomenik banu Jelačiću. Nasljeđuju ga po jednogodišnjem mandatu Mika Špiljak, Milivoj Rukavina i Mirko Pavleković. Tada slijedi dugo i jedno od najznačajnijih razdoblja za Zagreb. Punih jedanaest godina na čelu grada slavni je Večeslav Holjevac, za kojeg, ne bez razloga, kažu da je jedini gradonačelnik među komunističkim predsjednicima. I, svakako, najveći vizionar od svih gradonačelnika u povijesti. Holjevac je premostio Savu Mostom Slobode, preselio Zagrebački velesajam sa Savske ceste u Novi Zagreb, te na južnoj strani Save izgradio cijeli jedan novi grad sa stambenim naseljima, koji se do danas zove Novi Zagreb i danas je po broju stanovnika jedan od najvećih gradova u zemlji. Koliko je Holjevac napravio za Zagreb i koliko su mu za to Zagrepčani ostali zahvalni, najrječitije govori brončani spomenik u naravnoj veličini, okrenut, naravno, na Novi Zagreb, što je ujedno i jedini spomenik jednom zagrebačkom gradonačelniku. Iako nasljeđivanje više nego uspješnog i karizmatičnog Holjevca, nije bila laka zadaća, s više ili manje uspjeha, gradom nastavljaju rukovoditi Pero Pirker, a nakon kraće stanke, kad je vršilac dužnosti Ratko Karlović, na gradonačelničku fotelju zasjeda Josip Kolar, koji nakon «hrvatskog proljeća» 1972. mora odstupiti, a s četverogodišnjim mandatima nasljeđuju ga Ivo Vrhovec, te Ivo Latin. Potom slijedi serija jednogodišnjih mandata, u kojoj se redaju dr. Mato Mikić, Aleksandar Varga, Zorislav Šonje i Tito Kosty. Ponovo je izabran Mato Mikić, koji koristi dva uzastopna dvogodišnja mandata, od 1986. do svibnja 1990. Kako se Mikićevo načelnikovanje podudara s Univerzijadom 1987, kojoj prethodi veliki graditeljski polet, za dr. Mikića se voli reći da se, nakon Holjevca, najviše napresijecao svečanih vrpci i postavljao kamena temeljaca. Dr. Mato Mikić, predstavnik starog režima i države, smjenom vlasti i ispostave nove države, na civiliziran način ključeve grada predaje prvom gradonačelniku glavnog grada samostalne države Borisu Buzančiću. U Buzaničićevu mandatu, u kojem je još na snazi stari socijalistički ustroj grada, a u kojem, uz Gradsku skupštinu, funkcionira i Izvršno vijeća (predsjednik Izvršnog vijeća mr. Mladen Vedriš), središte se grada pretvara u veliko gradilište, jer se temeljito rekonstruiraju najprije Frankopanska, pa Ilica. Istim tempom nastavlja novi gradonačelnik mr. Branko Mikša, koji uređuje Vlašku i Jurišićevu u najstrožem središtu, a na periferiji lokalnu ulicu Gornji Bukovac, temeljitim uređenje, proširenjem i plinofikacijom, od lokalne ulice pretvara u magistralnu gradsku prometnicu. koja spaja sjeverozapadno podbrežje s jugoistočnim dijelom grada, s Dubravom i Sesvetama. Mikša postavlja i kamen temeljac za prvi strani trgovački centar, Importanne na Starčevićevu trgu. Zamjenjuje ga Marina Matulović Dropulić, koja u povijest ulazi kao prva žena s gradonačelničkim lancem. Za njenog mandata uređuje se Ribnjak i Marulićev trg, sa spomenikom ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću, grad dobiva još jednu kazališnu kuću – Kazalište «Trešnju», rješava se gordijski čvor u gradskom prometu: Slavonska i Ljubljanska avenija spojene izgradnjom podvožnjaka ispod Savske.

             Na čelo grada dolazi Milan Bandić, koji nakon svog prvog, skraćenog, mandata, vlast prepušta svojoj stranačkoj kolegici i drugoj gradonačelnici u povijesti, Vlasti Pavić. Za njenog mandata započeta gradnja Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu, dovršava se podvožnjak Čulinečka – Branimirova, svečano otvara javna garaža «Langić», a dovršeno je i skijalište na Sljemenu, koje je započeto još za Bandićva za mandata. Tako sljemenska Snježna kraljica u novom Bandićevom mandatu prerasta u svjetsko skijaško natjecalište, ali i izazov za sve građane na skijama. Bandić nastavlja s probijanjem Branimirove, a nastavlja se i gradnja Muzeja suvremene umjetnosti, koji, danas već pred useljenjem, zajedno s obližnjim šoping centrom Avenue Moll, izrasta u jednu od najdojmljivijih vizuru Novog Zagreba. Izgrađen je Jankomirski most i temeljito uređen Bundek, kao prethodnica dugoročnog programa – približavanja grada Savi. Obavlja se temeljita rekonstrukcija Radničke ceste s brojnim reprezentativnim višekatnicama i tako nekadašnja arterija sive industrijske i radničke zone prerasta u jednu od najatraktivnijih i najtraženijih stambenih i poslovnih gradskih adresa. Preuređen je i moderniziran Kvatrnikov trg, a tržnica Kvatrić još za vrijeme Bandićeva prvog mandata premještena je na početak Šubićeve. Lanište s osebujnim arhitektonskim rješenjem Arene smjesta se nametnulo kao jedna od najljepših gradskih vizura. Na zapadnom ulazu u grad formiranjem i temeljitim uređenjem i proširenjem Zagrebačke avenije, te spajanjem sa Škorpikovom, izrasta u pravo gradsko šoping carstvo, kamo Zagrepčani dolaze sa svih predjela grada. Najstarije gradsko prometno sredstvo mahom su preuzeli najnoviji niskopodni tramvaji, koji svojim atraktivnim izgledom i sofisticiranim ustrojem, domaće proizvodnje, izazivaju divljenje, ako ne i zavist, sve brojnijih stranih poslovnjaka i turista. A u cilju smanjenja troškova i veće efikasnosti, po uzoru na Beč, razjedinjena gradska poduzeća u međuvremenu su objedinjena u Gradski Holding za upravljanje gradom (predsjednik uprave Ivo Čović).

            Novoizabrani gradonačelnik Milan Bandić našao se tako pred svojim četvrtim mandatom, pa se samim tim, kao što je već rečeno, pridružuje svojim prethodnicima, rekorderima Mošinskome, Heinzelu i Holjevcu...  


ZAGrebus by Imejlčec