clanak False

ČETRDESET I PET GODINA OD POPLAVE U ZAGREBU

14.07.2009.
1/2

 

KAD JE SAVA TEKLA UZVODNO...

 

             E, da vam sad ja ispričam jednu priču iz svoje mladosti. Dok sam ja bil mlad Sava je tekla sve do Frankopanske! U čamcima su se stari Zagrepčani (moja genaracija) vozili oko HNK, kroz Klaićevu do Zapadnog kolodvora, po cijeloj Trešnjevci, a da Trnje i ne spominjem… Ako ne vjerujete, zavirite u novinsku fototeku ili u Muzej grada Zagreba, koji je o najvećoj poplavi u Zagrebu svojedobno priredio i posebnu izložbu (autor izložbe Zdenko Kuzmić). Danas bi se čak moglo i našaliti pa reći kako na tim, sada već povijesnim fotkama, Zagreb podsjeća na malko ružniju, ali svakako prostraniju, Veneciju, po čijim ulicama, doduše, ne prometuju gondole i ne čuje se sjetna pjesma gondolijera, već samo zapomaganje, «joj mene», «pas mater», i «vrag ti dal i tu kaštigu od podivljale rijeke»…

Povod ovog otužnog podsjećanja je četrdeset i peta obljetnica (1964. – 2009.) od te katastrofalne poplave ili, kako su stari Zagrepčani govorili. povodnja. Osobno me ne treba podsjećati, jer svaku od tih tragičnih vizura sam i sam doživio i pamtim sve, jer pripadam generaciji zagrebačkih novinara koja je na samom početku svoje novinarske karijere doživjela tu katastrofu, a ujedno najtragičniji događaj koji se novinarima može dogoditi – da nisu izlazile novine! Poplava je poplavila i Vjesnikovu tiskaru s rotacijom s balama novinskog papira, čak i redakcijske prostorije, a kaj je najgore, i redakcijski arhiv, tako da je sve ono kaj se događalo prije nas i objavljeno je u dnevnim novinama, izbrisano muljevitom savskom vodom, koja je tih katastrovičnih dana narasla do takve razine (rekordnih 514 cm iznad normale!) da tadašnji, nedovoljno visoki i slabašni, nasipi naraslu bujicu nisu mogli izdržati i podivljala Sava je tekla mimo i u raznim smjerovima od svog korita. Poplavljeni su i buntovi upravo otisnutog tadašnjeg VUS-a, koji je u tom svom posljednjem broju donio zbilja proročanski tekst: «Kad povremeno zavladaju zatišja na pozornici svjetskih zbivanja, i, uopće, kad zagrebačkim kolporterima ponestane zvučnih naslova za reklamiranje, oni se tada posluže već otrcanim doskočicama. U takvim slučajevima najčešće viču: 'Najnovija vijest! Senzacija! Sava teče odozgo prema gore'»…

Gradonačelnik poplavljenog Zagreba bio je Pero Pirker i on će u cjelokupnoj kronici grada ostati zabilježen kao najveći stradalnik od izlijevanja svoje rijeke, premda su i prijašnji gradonačelnici doživjeli visoke vodostaje i prelijevanja Save. Na primjer, Mošinski 1895., Heinzel 1923. i Srkulj 1933, ali posljedice, naravno, nisu bile ni izdaleka tako velike, jer priobalje nije bilo tako naseljeno. Posljednja poplava prije četrdeset i pet godina imala je katastrofalne posljedice, pa tako u monografiji 'Hrvatske vode' iz 1991. ostaje zabilježeno: «U noći 26. i 27. listopada rijeka Sava se prelila silovito, brzo kao munja, bujica se valjala niz Savsku cestu. Studensko naselje na Savi nalikovalo je na arhipelag, trnjanski krovovi su virili iz vode kao foke, a među ljudima je zavladalo opće uznemirenje i strah. Sava je gutala sve pred sobom, a najnemilosrdnija je bila prema stanovnicima čiji su se kućerci topili u 'žutoj rijeci'. Bio je to pravi potop čija je bilanca bila katastrofalna. Sava je iskalila sav svoj bijes, poplavivši 6 tisuća hektara naseljenog područja u kojem je živjelo 183 tisuće Zagrepčana. U hladnoj i mutnoj vodi smrt je našlo 17 ljudi, materijalna šteta je bila ogromna, a deseci tisuća građana napustili su svoje domove. Mnogi se u svoje poplavljene kuće nikad više nisu vratili»…

Iako sam kao novinarski početnik cijelu tu katastrofu osobno doživio i družio se s većinom zagrebačkih novinskih fotografa, koji nam u nasljeđe ostavljaju sve te potresne dokumente, te fatalne 1964. prvi put sam na vlastitoj koži osjetio prednost stanovanja na bijegu spram onog u nizini i priobalju. Sudbinu katastrofalne poplave otprije četrdeset i pet godina, međutim, ni moje Prilesje po kojem se svakodnevnom penjem i spuštam na svoj Bukovac, nije ostalo pošteđeno. Na tom jugozapadnom ulazu u park Maksimir preko noći sklepane su drvene barke u koje su se privremeno uselili neki od poplavljenika i stradalnika. I da nije tužno bilo bi smiješno ako bih sad podsjetio da drvenjare još i danas tu stoje i da u njima «privremenost» traje točno četrdeset i pet godina!


ZAGrebus by Imejlčec