clanak False

MIROGOJ - GRAD MRTVIH NA SPOMEN I OGLED ŽIVIMA


Nad Mirogojem olovnosivo nebo kao u pripovijetkama naših hrvatskih realista, koji ovdje, na ovom groblju leže zajedno s preporoditeljima, romanticima, modernistima i marksistima. Sve škole, sva usmjerenja i uvjerenja, sve generacije unatrag stotinu i tridesetak godina (Mirogoj je otvoren 1876.) pod zajedničkim nazivnikom zagrebačke, tj. hrvatske smrti, a koja je i tako imala uvijek više ukusa od hrvatskog općinstva (Matoš).

            Ali što ti je život? Pitanje nije moje, ono se u ovoj sisvetskoj masi otkida samo od sebe, poput požutjela lista s mirogojske breze. Pa da, kaj je život? Život ti je, Dragec moj, jednokratna pojava, jemput – i nigdar više. Kao ištrcak iz tube kalodonta. Malo se pjeni ili malo više (ovisi koliko se uporno četka!), e da bi, nakon grgljanja, sve to skupa završilo u gradskoj kanalizaciji, tj. na gradskom groblju.

            Tema je, dakle, realistički olovnosiva, kao i ovo kasno mirogojsko popodne, kadli se na obzorju među ostalim lojanicama i lampašima, zapali onaj optimistički žižak narodske mudrosti: A kaj je, prosim, u tom slučaju s onom tubom kalodonta? Nije li život sve to – ukupnost i kontinuitet postojanja na ovoj našoj trudnoj planeti.

            Hoće se reći kako je život onaj grad dolje, koji nam se javlja prvim žmirkavim svjetlima, grad naših obitavališta, i ovaj ovdje, grad vječnog počinka, kako je sve to zajedno Zagreb. Ono što nam toliko nedostaje na životnim prostorima svakodnevice, a to su spomenici, toga Mirogoj ima za cjelokupnu retrospektivnu izložbu tzv. nadgrobne plastike. Poprsja ili barem reljefe imaju i neusporedivo manje zaslužni, manje značajni i poznati, da ne kažem i posve anonimni.

            Što li nam recimo, govori ime Katarine Amruš, kad mnogi nažalost, ne znaju ni za njezina supruga Milana Amruša, jednog od najvrednijih i najuspješnijih zagrebačkih gradonačelnika? Više će nam ipak otkriti ime autora spomenika - Ivana Rendića (1849 –1932), rodonačelnika moderne hrvatske skulpture i umjetnika koji se prvi uključuje u likovno oblikovanje Bolléovih mirogojskih arkada (građene od 1879. do 1917).

            Najdojmljiviji je Rendić na Preradovićevu grobu (velika južna arkada), gdje je mlada djevojka (mramor) uhvaćena upravo u pokretu dok na pjesnikov grob stavlja kitu cvijeća. Alegorijska slika (po ideji Franje Markovića) Domovine koja kiti grob svoga pjesnika Petra Preradovića. Otkrivanje toga spomenika (14. srpnja 1879.) bio je i likovni i rodoljubni doživljaj prvoga reda, koji je govorom okrunio August Šenoa (leži u grobu 44, 8. polje, I razred). Rendić je prepoznatljiv i u bisti svoga prijatelja književnika Eugena Kumičića (19. polje, grob 26/27), a čime (1903) na Mirogoju počinje popunjavanje stalnoga kiparskog postava, najbogatijeg i najraznovrsnijeg koji grad mrtvih nudi na ogled živima.

            U sisvetskoj povorci i gunguli, očima punima dima svijeća i prstima slijepljenim od otpoljenog loja dvoumim se taknuti žicu Augustinčićeve violine na grobu Zlatka Balokovića (53. polje, I odjel, grob 28). Poštovanje mi prema veleučenom i presvijetlom dr. Franji Račkome (rad Rudolfa Valdeca) u velikoj arkadi 24 nalaže da zastanem i da se poklonim cijeloj jednoj instituciji (JAZU-HAZU) i njenom prvom predsjedniku, koja je, osvjetljavajući mu put, vodila ovaj moj narod u najzamračenije i najskrivenije kutke znanosti, umjetnosti i kulture. Kompozicije Arkovih, Tomićevih i Mayerovih u Frangeš-Mihanovićevoj plastici zbunjuju me, zastajem zatečen tom velikom misterijom života i smrti, a koju ni sam umjetnik ne pokušava odgonetnuti, niti riješiti.

            I tako se na Dan mrtvih i u gradu mrtvih na Mirogoju, koji svojim olovnosivim i prohladnim popodnevom sugerira smrt bližnjih, nastojimo pronaći (i pronalazim) život u Rendića, Frangeš-Mihanovića, Valdeca, Rosandića, Augustinčića, Kerdića, Turkalja, Škarpte, Kršinića, Mačukatina, Meštrovića, Radauša. Meštrović nam, na primjer u bronci slikara Vladimira Becića (4. polje, I odjel, grob 8) ostavlja toliko života i stvaralačke veličine da uistinu zaboravljamo da smo na posljednjem počivalištu, tj. u gradu mrtvih i da je Dan mrtvih.

            Uostalom, prolazeći pokraj grobova Šenoe, Matoša, Krleže, Zagorke, Krkleca, Majera, Matkovića ili Tenžere, može se govoriti o svemu prije nego o smrti. Život je to omiljene lektire. A što se tiče naših najbližih, naše rodbine, zar i oni ne žive? Barem tako dugo dok smo i sami živi.

            I kaj ti je onda život? Nije li to ona tuba kalodonta, usput spomenuta ovog prohladnog i olovnosivog popodneva na grobljanskoj aleji na Mirogoju?


ZAGrebus by Imejlčec