clanak False

PRVI ZAGREPČANIN U SVEMIRU!

 

                  Među malobrojnim sretnicima koji će se uskoro vinuti u svemir, nalazi se i jedan naš sugrađanin, Zagrepčanin Miroslav Ambruš-Kiš. Kako je riječ o dugogodišnjem novinaru „Večernjeg lista“, prirodno je da o tom skorašnjem povijesnom letu za naš portal sam napiše. Naš Mak, kako ga kolege i prijatelji zovu, smjesta se odazvao i sve u potankosti objasnio.

        - Pedeset godina poslije Lindberghova leta, 1927. godine, letjeti preko oceana nije nešto osobito. Milijuni to rade.

Letjeti pedeset godina poslije Gagarina u orbitu ipak jest. Taj doživljaj je imalo sreću manje od 600 ljudi. Nitko iz Hrvatske. To ne mora nikoga čuditi jer su na takav let ljude sposobne poslati samo Rusija, Kina i SAD.

        Ipak, biti prvi iz Hrvatske 50 godina poslije Gagarina mnogo je manje, nego biti prvi uopće kojemu se let u orbitu smiješi u sto-posto privatnom aranžmanu. Kad bih dobio na lutriji neki strašni iznos, što je nemoguće, i kad bi takva putovanja bila moguća, možda bih za takav doživljaj izdvojio desetinu lutrijskog dobitka. Ima od toga važnijih stvari. Ali kad te netko pozove da letiš besplatno, a da pritom još ne putuješ "kao kufer", nego da sudjeluješ u uzbudljivom milenijskom tehnološkom pothvatu - i da za to još primiš nekakvu naknadu - to je mnogo više od dobitka na lutriji! Najveće lutrijske dobitnike eventualno zapišu među nesretnike koji se gombaju u bizarnim disciplinama kakvih je puna Guinnessova knjiga (da, ona koja od 1955. presuđuje rasprave između pivopija o kakvoj ekstremnoj trivijalnosti), ali ovdje se piše barem tehnološka povijest.

        A taj budući let od 12 sati i osam punih orbita u njemu (i još jedna ulazna i jedna izlazna) samo je stupanj u razvoju letjelice koja državama treba oteti monopol letova u svemir. Tek onda ćemo vidjeti što se još sve može dogoditi - i izmisliti! Jedan korak u evoluciji te rakete je i sudjelovanje Interorbital Systemsa, tvrtke koja gradi taj sustav, kao članica međunarodnog tima Synergy Moon. Ekipu od otprilike 150 znanstvenika, inženjera, stručnjaka i umjetnika pod tim imenom okupili su 2008. godine Tuzlak Nebojša Stanojević sa svojom međunarodnom ekipom iz udruge Human Synergy Project i Kevin Myrick iz Interplanetary Venturesa za najatraktivnije tehnološko natjecanje ovoga stoljeća - Google Lunar X Prize. Googleovih 30 milijuna dolara nagrade okupili su 29 privatnih timova koji na Mjesec žele spustiti robotsku letjelicu. Ostvariti nemoguće i ponoviti Lindberghov veliki korak preko Atlantika!

        Meni se, kao novinaru koji sve to prati, posrećilo da me pozovu u tim Synergy Moon. Novinarski je izazov pratiti takvu tehnološku utrku iznutra. Nije samo riječ o običnim smrtnicima nedostupnoj tehnologiji, nego su velovima tajne dvostruko obavijeni i timovi koji razvijaju tehnologije što bi im mogle donijetu pobjedu. Timovi su također na mukama jer ih zaklada X Prize, koja jackpot Googleove nagrade od 30 milijuna dolara držu u svojoj blagajni i organizira natjecanje, prisiljava na otvorenost. I svi se dovijaju kako da pomire otvorenost, potrebnu radi svjetske javnosti i tajnost svojih originalnih recepata u novoj prekooceanskoj utrci koja treba dati novoga Lindbergha. Samo što će novi junak biti - robot!

        Eto, u takoj jednoj ekipi čini se da sam se svima svidio u više od godine dana. Početkom lanjskog prosinca izabrali su me i za vođu toga tima, pri čemu se njegovi osnivači posvećuju onome bez čega ne ide - novcu.

A mi smo, Hrvati, takvi: Izvučeš jednoga, za njime odmah izviri drugi! Moja "nadlutrijska" sreća da upadnem u tim dovela je i do toga da se jedan od dva robota gradi u Istri. Astronomska udruga Vidulini, sela od pedeset stanovnika i petnaest kuća na dva kilometra od Kanfanara gradi svoje stratosferske sonde i želi poslati u orbitu prvi hrvatski satelit, ma koliko malen on bio, i gradi rover sličan onima koji već godinama njuškaju po Marsu. Izgradili su ga samo da bi djecu privukli tehnologiji i svemirskim istraživanjima. A sada ga grade da se provoza po Mjesecu.

Igra slučaja je htjela da u Puli 1. studenoga imamo dvije svjetske objave: tim na čelu s ing. Željkom Mogorošom gradi robota za Mjesec, a ja sam vođa toga tima u koji se uklopilo i dvadesetak ljudi iz Hrvatske. I nedovoljno je poznato: bežične veze na Mjesecu koje na Zemlju trebaju donijeti znanstvene podatke i HDTV slike, a na Mjesec signale kojima se robotima upravlja - projektira Zagrepčanin. Vilko Kein je uspio bežičnim internetom povezati jedrenjake u Sveučilišnoj regati i sportski avion u letu s bazom u Lučkom.

        Upravo sam se vratio s turneje u Kaliforniji i Venecueli. Išao sam se vidjeti s našim raketašima u pustinji Mojave, i s njihovom raketom čije bi lansiranje trebalo uslijediti ovih dana, proći dio testova i priprema za let, upoznati se sa sustavima kontrole. Posjet Interorbital Systemsu bio je ujedno i prilika da posjetim dvojicu Zagrepčana iz najsjajnijeg razdoblja prošlosti programa Apollo. To su inženjeri Anton Cvjetković i Mike Vucelić, čije uzajamno prijateljstvo neprekidno traje od studija aeronautike u Zagrebu, preko rada u njemačkom Fordu, tvrtkama North American i Rockwell koje su gradile zrakoplove, usporednim karijerama u programu Apollo, mirovinama koje svatko od njih dobiva iz Boeinga, da bi lani bili jezgro tima veterana Aerokluba Zagreb koji je u povodu 100. obljetnice letenja u Hrvatskoj konstruirao repliku Penkalina zrakoplova kakvim je Dragutin Novak 1910. poletio s piste u Črnomercu. U tom zagrebačkom klubu fine gospode piloti će znati za nezamjenjivoga legendarnog Čedu Čurćića, šira publika za Mišu Doležala, a grehota bi bilo ne spomenuti graditelja Marijana Ivančeka s Trešnjevke koji je svojim rukama po Cvjetkovićevm nacrtima samozatajno i u tišini izrezao i spojio svako rebro i svaku prečku drvenjaka - koji je lani i poletio!

        Mike Vucelić, kojega najviše poznaju po tome što je u Houstonu primio poziv s Apolla XIII. "Houston, imamo problem" i za svojega je dežurstva kontroli leta imao samo četiri sata da proračuna jedini mogući način kako da se iz putanje prema Mjesecu astronauti vrate živi, ni danas ne spava na lovorikama. Nakon što je otišao u mirovinu s generacijom velikana poput Wernhera von Brauna i Kurta Debusa, Mike nije stao. Kupio je u Ohiju propalu tvrtku koja je proizvodila elektromotore i pretvorio je u uspjeh, zbog čega je proglašen 2005. i poduzetnikom godine! Ponosan je što tvrtka odlično radi i što pod njegovim vodstvom nikad nije bilo sindikalnih sukoba.

Isti je taj Mike ucelić kao kakav dječarac gorio od radoznalosti da i sam vidi kako se razvija raketa o kojoj smo cijele prošle godine ragovarali i dopisivali se. Susret s inženjerima Interobital Systemsa bio je uzajamna ljubav na prvi pogled! Zadovoljan, pristao je biti posebni savjetnik našega tima Synergy Moon. Vijest o tome obišla je Ameriku, ali se o njoj u Hrvatskoj nije čulo. Neka se zna barem u Zagrebu!


ZAGrebus by Imejlčec