clanak False

MARKIZA HRVATSKOG GLUMIŠTA

 

Malo je Zagrepčanki kojima se njihov grad odužio spomenikom, ali je zato jedna od njih doživjela toliku počast da joj spomenik podignu još za života. To je legenda hrvatskog glumišta markiza Marija Ružička Strozzi. Brončano poprsje u foyeru HNK tek je mali znak pažnje za ono što je Strozzijeva u svojoj iznimno dugoj glumačkoj karijeri (nastupala je čak 68 godina!) dala hrvatskom glumištu.

                          Marija Ružička Strozzi (1850–1937) čvrsto povezuje staru "kazališnu hižu" na Markovu trgu i novu, Hrvatsko narodno kazalište, dakle, dva povijesna razdoblja zagrebačkog teatra. Prve glumačke poduke primila je, dapače, od prvog našeg profesionalnog kazališnog djelatnika Josipa Freudenreicha, a debitirala je 1868. ulogom Jeane u melodrami "Lowoodska sirota", da bi je samo nekoliko dana kasnije Zagrepčani u starom Stankovićevu kazalištu vidjeli u naslovnoj ulozi Mosenthalove drame "Debora". Doživjevši veliki uspjeh, Strozzijeva je odmah angažirana te postaje stalnom članicom drame od koje se neće rastati punih šezdeset i osam godina, odigravši na tisuće predstava u više stotina najrazličitijih uloga...

                          "U prvoj fazi interpretira sentimentalne naivke, djevojke i žene u konverzacionoj veseloj igri, pa i likove dramske i tragične, a prema potrebi nastupa i u operi (Siebel u Faustu) i opereti" , zapisuje Slavko Batušić i nastavlja: "U tim različnim zadacima njen raskošni talent dozrijeva vrlo brzo, a umjetnica se ujedno usavršava u izražavanju i dikciji koja obasiže bogate modulacije i suptilne nijanse".

                          Godine 1878., dakle, deset godina poslije Strozzijeve, stalnim članom drame postaje Andrija Fijan, pa tako nastaje najslavniji glumački par – Strozzijeva i Fijan – cjelokupnog hrvatskog glumišta, koji će zagrebačkom pozornicom žariti i paliti puna tri desetljeća. O to dvoje glumaca, o svakom posebno, kao i njihovim sličnostima, Branko Gavella će zapisati:

                          "Najistaknutije utjelovljenje svih elemenata koji su djelovali na naše glumačko stvaranje svakako je lik Andrije Fijana. Kad bih htio dočarati bit njegove glumačke pojave, morao bih zapravo ponoviti sve ono što sam govorio o pojmu 'gospodin', jer on je bio zaista glumac-gospodin u najpunijem i najplemenitijem značenju te riječi...A ženski pandan Fijanov bila je Strozzijeva, taj ideal žene-dame i opet u najljepšem značenju riječi. Ona je bila utjelovljeni ženski šarm. Baš u naročitoj naravi toga šarma bila je njena jednostavnost. Nije to bio šarm žensko difuzan, već prilično karakterno obojen. No ta karakternost nije prelazila u neku karakternu specifikaciju, ona je ostajala nekud općeženska, čime se je bitno razlikovala od Mihičićkine karakterne individualizacije. Ona je bila doduše salonska heroina, podvlačim salonska, jer je tek po nuždi, pod pritiskom godina, prešla u pravu heroinsku struku, ali kao da je bila sretna kad je mogla odložiti masku heroinstva, masku ženskog salonskog demonstva, koja je onda dominirala svjetskom literaturom, i uteći se dubokoj ženskoj toploj srdačnosti. Ta je srdačnost uostalom bila glavna značajka njene glumačke pojave, njenog glasovitog timbra. Ta je srdačnost nije ostavila ni u dubokoj starosti kad je znala tako očarljivo ostvariti one stare dame, mudre po nepogrešivoj mudrosti svoga srca"...

                          Da je i u dubokoj starosti očaravala Zagrepčane, najrječitije svjedoči jedan novinski opis proslave Nove 1929. godine (Strozzijevojje, dakle, 78 godina) u Glazbenom zavodu. Ostarjelu divu reporter zagrebačkih "Novosti" ovako opisuje:

                          "Kad u jednom narodu, u kulturnom njegovu središtu, a najednom od najvažnijih kulturnih polja živi i još nesalomljenom, mladenačkom snagom i poletom djeluje ličnost, koja je u naponu snage svoje proživjela najsjajniji polet zlatnih klasičnih dana dotične umjetnosti, onda je to i za narod i za kulturno njegovo nastojanje neopisiva sreća, koja jedva može da se ocijeni.

                          Kad je na sinoćnjem predvečerju Nove godine, što su ga priredili članovi Hrvatskog narodnog kazališta, u sjajnu dvoranu Hrv. Glazbenog zavoda ušla ona otmjena lijepa stara gospođa, s profilom klasičnih vajanja, s onim čarobnim smiješkom vedrih plemenitih ljudi i s pogledom neopisivih očiju, što kao da vide u Platonovo podnebesje od kuda na zemlju silaze Ideje Duha i Ljepote, pa im se ljubazno smiješi kao starim znancima, što ih sama uzva u sredinu svoga naroda, onda je cijela puna i prepuna dvorana osjetila, kako je s tom čarobnom, otmjenom gospodom u dvoranu ušao duh, koji postojano bdije nad povjerenim mu blagom, međ svim onim časnim zborom naše narodne Thalije i nad svakim pokretom umjetničkih njegovih nastojanja.

                          Marija Ružička markiza Strozzi ušla je u dvoranu. Za čas je medu onim nebrojenim stotinama zabave željnih uzvanika nastalo tiho talasanje. Pa onda u okolini njenoj potpuna tišina. Čuo se samo zvonki, odmjereni, duboki njezin glas, pun neke topline, koja kao da izvire iz nekih neponovljivih dubljina, u kojima se više saznaje, više ljubi i više osjeća, nego mi to, obični ljudi, možemo i da shvatimo"...

                          Markiza Marija Ružička Strozzi, ta naša markiza hrvatskog glumišta i zagrebačkog kazališnog i umjetničkog miljea, i u privatnom je životu ostavila traga – sina Tita Strozzija, kćerku Maju Strozzi i unuka Borisa Papandopula...


ZAGrebus by Imejlčec