clanak False

TKO JE BILA PRAVA "GRIČKA VJEŠTICA"?

Uz Doru Krupić, koja ima čak i spomenik na Kamenitim vratima (izradio ga Ivo Kerdić), svakako najpopularniji naš ženski literarni lik je kontesa Nera iliti "Grička vještica" , popularna podjednako kod svih generacija Zagorkinih brojnih i zahvalnih čitatelja. Kontesa Nera u stvarnosti se, međutim, nije zvala Nera, niti je bila kontesa, dapače, bila je daleko od plemićke titule i ugledna roda. Prava "Grička vještica", koje je život Zagorki poslužio za popularni roman, zvala se Barica Cindek, a zanimanjem je bila pekarica i piljarica na Markovu trgu.

            "Proučavajući našu i stranu literaturu o progonima vještica, pročitao sam i Malleus Maleficarum, treći dio Zagorkine Gričke vještice. Priznajem da sam se, čitajući ovo djelo, neobično iznenadio nad vještinom, s kojom gospoda Marija Jurić Zagorka piše o ovom tragičnom razdoblju ljudske povjestice, u kojem se zbivaju progoni vještica. Zagorka – prije nego se laća pisanja svoga romana – dobro proučava povijesni materijal...

            Zagorka je svoju Gričku vješticu obradila na temelju krvavih sudbenih ljetopisa starog Zagreba, i to još u ono doba kada se kod nas slabo znalo o proganjanju vještica, i kad su, dapače, neki naučenjaci tvrdili da takvih progona u Zagrebu i nije bilo..."

            A da je progona vještica u Zagrebu uistinu bilo, posvjedočit će nam Viktor Kučinić u "Reviji Zagreb" od siječnja 1941., a koji je i autor citiranog zapažanja o izravnoj vezi Zagorkine kontese Nere i lijepe gričke piljarice Barice Cindek. Kučinić nam predočava i sudbeni spis s imenima sudionika, koji su na ovaj ili onaj način sudjelovali u parnici protiv optužene gornjogradske "coprnice", a koje Zagorka doslovno preuzima za svoj roman. To su: otac Smole, sudac Krajačić, notar Szale i dr. Sudbeni je spis upravo idealan predložak za uzbudljiv roman, a što i Kučinić primjećuje:

            "Dakle, mnogobrojan, raznolik i upravo fantastičan ljudski materijal za pripovjedača ili dramatičara. Pred našim se očima redaju: vještice i vješci, suci i senatori, notari i advokati, Isusovci i Kapucini grofovi i plemići; purgeri, dijaki, meštri, kramari, hižne tovarušice i babe; kastelan, špan, arhitekt; zvonar, barbir, šegrt, mehaniker, zacoprano dijete i konačno sam paklenski vrag. Nikakova li, dakle, čuda, da spretni i daroviti pisac, kao što je Zagorka, poseže u ovu tajanstvenu ljudsku skupinu i uzima iz nje najzanimljivija lica: Baricu Cindek, kapetanicu vještičkoga ceha, Doricu Karvarić, vješticu, Adama Sulića, gumbara i vješca, patra Smolea, ispovjednika vještičkoga, gospodina Krajačića, suca, gospodina Saleja, notara, Andriju Palčića, kramara i baruna Oršića – i daje im u svom romanu, uz kontesu Neru i heroja Sinišu, glavne uloge..."

            Poznavajući lik kontese Nere iz romana i kazališne predstave (u predstavi Histriona Neru igra Ena Begović) ubrzo ćemo utvrditi sličnost s Baricom Cindek, koju sudbeni spisi ocrtavaju kao lijepu, koketnu i zavodljivu, a uza sve to, dobro situiranu gornjogradsku udovicu. Za njom luduje cjelokupni muški rod ne samo Griča, nego i susjednog Kaptola. Njena je zavodljivost i ljepota glavni krivac što će završiti tako kako će završiti – optužena kao coprnica, uhićena i utamičena u gradskoj kuli Dverce. Gdjekoji zaljubljeni ili odbijeni udvarač, ranjena srca i osramoćena lica širi iz osvete o njoj lažne glasine: da je coprnica, da noću leti na Krk, da je kapetanica coprniškoga ceha i ljubavnica samoga vraga..."

            Uz odbijene i uvrijeđene udvarače, koji joj se osvećuju na taj način što o njoj šire glasine kao o coprnici, a što je u prvoj polovini osamnaestoga stoljeća bila najveća kaštiga za ženu, dostaje i Baričinih takmaca piljara, kramara i pekara, "jer gdje se je god na sajmu pojavila lijepa Barica sa svojim šatorom točeći staro vino i ljutu rakiju i prodavajući mirisavi tečni kruh – muškarci su grunuli pod njezin šator, trošili jestvine i pića i ne pitajući za cijenu!"...

            Užar Dobrilovich i kramar Krainer suglasno izjavljuju da Cindekovica prije nego sa svojom robom ide sajam u džep stavlja vraga, koji u vrećama skače i svojim paklenskim silama privlači kupce. U sudbenim spisima to je njihovo svjedočanstvo ovako formulirano: "Cindekovica, kad ze svojum kramom na sejem ide, da ju v bisage zmeše i onak s bisagima čez kopanju skače i vraga u džepu nosi – iz zroka toga Cindekovica na svakom sejmu svoju robu najbolje terži i prodaje akoprem od drugih kramarof robe nikaj bolše i vredneše nema"

            A evo što lijepoj kramarici Barici Cindek izravno predbacuje njen grički konkurent, kramar Petrica Rudich: "Ja znam da ti vraga vu džepu nosiš i da vsigdar bole teržiš nego vsi mi drugi kramari, pusti ga med nas da kočemari jednu vuru da i mi drugi kramari teržimo, a ne samo ti". Na takvu optužbu Barica će benevolentno odgovoriti da "naj ljudi pripovedaju kaj hoće", ali da takve objede i glasine u ono doba, kad po Griču coprnice na sve strane lete u mašti praznovjernih i zatucanih građana, mogu biti i vrlo opasne, najbolje će na svojoj koži osjetiti sama lijepa i uspješna piljarica Barica Cindek.

            Ime Barice Cindek počinje se spominjati u spisima vještičjih procesa 1742. Više zagrebačkih žena, optuženih da su coprnice, spomenut će, naime, i njeno ime, nabrajajući, uglavnom pod prisilom svojih mučitelja, imena članica tzv. coprničkog ceha. A ono najgore lijepoj Barici dogodit će se u rujnu 1743. Među onima koji je terete za najveći mogući delikt – da je dušu i tijelo prodala vragu, a što se, dakako, kažnjava spaljivanjem na lomači, našlo se dosta odbijenih udvarača, kao i Baričinih gornjogradskih susjeda, trgovaca i obrtnika, jalnih zbog Baričina velikog uspjeha na gradskoj tržnici. Najveća Baričina nesreća je, međutim, što se u nju zatelebao pohotljivi i nezajažljivi gradski notar Lacko Sale. Smrtno uvrijeđen što se njemu, uglednom građaninu i moćniku, obična piljarica usuđuje dati košaru, svemoćni se Lacko, koji inače doma ima ženu i djecu, odlučio osvetiti. Kako se početkom veljače 1743. vodila parnica protiv jedne druge coprnice – Barbare Piszk Mihanović, notar je smjesta smislio svoj paklenski plan. Na suđenje Piskovici šalje svojeg pomoćnika dijaka Josipa Krčelića s podi om zadaćom – da optuženu nagovori da pred slavnim sudom među članicama coprničkog ceha svakako spomene i Cindekicu, a zauzvrat, bit će pošteđena mučenja. Piskovica je uistinu optužila Baricu Cindek, ali zato, dakako, nije bila pošteđena krvnikova "tretmana". Koji dan kasnije jadnu izmučenu ženu zapeče savjest što je optužila nedužnu Cindekicu, te dade u tamnicu pozvati sudbenu komisiju, pred kojom će izjaviti: "Gospodo moja draga! Ja prisežem bogu i blaženoj devici Mariji, da do Cindekice nikaj ne znam..., nego mi je žal da me je nesretni Kerchelich vu to zapeljal. Ja sam krivo i nepravedno na Baricu Cindekovicu... i žal mi je da sam na vupućenje Josefa Kerchelicha, dijaka Szalijevoga, to povedala. Oh, prokleti Kerchelich, na kaj me je napeljal!"

            Iz sudbenog spisa nadalje se vidi da Piskovica nije jedina koja je teretila Baricu Cindek, da su se notarovi prsti raširili oko njene sudbine i na sličan način upleli i dvije druge Zagrepčanke, optužene za coprništvo – Doricu Karvarić i hižaricu nekog Petra Semionarskog imenom Mara. One su slavnom sudu "priznale" da su s Baricom Cindek bile na coprničkom sastanku, a na kojem je bio i sam vrag, imenom Zylnjak! A Dorica je "priznala" da je s Baricom "na metli letila čak na Klek"...

            Sud je sada imao dosta "štofa" da protiv Barice Cindek, a na zadovoljstvo notara Lacka i drugih uvrijeđenih udvarača, pokrene proces. Sva zdvojna zbog tih sumanutih objeda, lijepa Cindekicaje prosvjedovala protiv izjava onih nesretnih žena: "Lažete, životinje jedne! Nikad ja s vama nisam bila na vještičkome prelu..." Prosvjedi joj, međutim, ne pomažu. Sirota žena je uhićena, iako je među purgerima, a pogotovo među učenim građanima, sve više onih koji su protiv progona "vještica" i sve su glasniji.

            "Kada su u XVIII vijeku vještički progoni u Evropi premašili već svaku mjeru", podsjeća Viktor Kučinić, "počeli su se pametniji pojedinci baviti mišlju: Čemu sve to? Ako se tako nastavi, bit će u nekoliko desetljeća istrebljen sav ženski rod u Evropi... I zaista! Ovi pojedinci imali su pravo, jer u Francuskoj i Njemačkoj u to su vrijeme već mnoga sela bila sasvim opustjela, jer sve što nije spaljeno na lomači – uteklo je u gore, da se tako zaštiti i spasi od sigurne smrti. Ovi nesnosni događaji učiniše težak dojam na mnoge učenjake. Potajno počele su se širiti knjige, brošure i pamfleti u kojima su vještički progoni bili podvrgnuti oštroj kritici, a usto se je dokazivala nepostojanost vraga i njegovih zemaljskih pomagačica – vještica. Ovaj je ilegalni pokret silno dobio na moći i ugledu, kad mu se na čelo postaviše Isusovci, koji su preko svojih učenjaka javno ustali i digli oštar prosvjed i stali u obranu do tada prokletog ženskog roda. Pokret je danomice jačao i širio se dok konačno nije dospio i do Zagreba..."?

            Unatoč klimi, koja osuđuje te monstruozne procese protiv nevinih žena, a koja se širi i Zagrebom, Barica Cindek prolazi svoj križni put. Ona je, sjećamo se, uhićena i pritvorena u zatvor gradske vijećnice, ali odatle je vlasti, preplašene upravo tim novim duhom, što se širi Gričem, brže-bolje premještaju u tamnicu kule Dverce. Ostaje zabilježeno ime desetnika gradske straže, nekog Fabijana, koji s još trojicom stražara uhićenicu treba provesti u tamnicu. Desetnik, naime, izlazi ususret sirotoj ženi te je po hitnom postupku odvede ulicom dok u crkvi Sv. Marka traje misa, kako bi je, okovanu lancima, što manje ljudi vidjelo...

            Budući daje Barica Cindek optužena kao "opasna vještica", gradske su vlasti poduzele posebne mjere predostrožnosti, te uz redovnu stražu desetnika Fabijana, postavile još četvoricu naoružanih građana, koji su imali strogi nalog da "svakom koji bi htio doći u doticaj s coprnicom, pod prijetnjom smrtne kazne, zapriječe". Ta će zabrana vrijediti i kasnije, kad će Barica čamiti u tamnici. Nitko ne smije do nje. Zabrana međutim ne vrijedi i za oca Smolea, ispovjednika Baričina, koji uspije pridobiti stražare da ga puste uhićenici. Je li i mladi Isusovac, također, zaljubljen u lijepu Baricu, kao i toliki drugi muškarci, ostaje da se nagađa. U svakom slučaju otac Smole je Baricu iscrpno izvijestio o pokretu protiv coprničkih procesa i o pritisku javnosti da se nedužnu piljaricu oslobodi tamnovanja i lomače, koja se već počela pripremati.

            Paralelno s pokretom za Cindekičino oslobođenje, a koji vodi otac Smole, Baričina rodbina i njen odvjetnik Benko Krachich vode svoju strategiju oslobođenja, a koja će se na kraju pokazati i djelotvornom. Promućurni odvjetnik, koji dobro poznaje omjer snaga, odlučuje pucati na najčvršću, a istodobno i najkrhkiju kariku u lancu, omotanom oko tanašnog i zavodljivog Baričina struka – notara Lacka Saleja. I tako se glavni krivac za zlu sudbinu lijepe gornjogradske piljarice, odjednom pojavljuje kao njen osloboditelj! Je li to moguće? Sve je moguće, ako se dobro plati. A Lackova je cijena dvjesto forinti. Za tu će svoticu notar zaboraviti čak da je uvrijeđen kao odbijeni udvarač. On to može, jer sudac koji vodi proces zove se Andrija Sale, Lackov rođeni brat!

            O tom planu obaviještena je i Barica u tamnici, ali ona se žestoko usprotivi, braneći se, dakako, da je nevina i da bi, ako se isplati njena "otkupnina", praktički priznala krivicu. Umjesto toga, ona se neprestano moli Bogu da dozove pameti one nesretne žene, koje su je pred sudom optužile za coprničko savezništvo, da svoje besmislene objede povuku. O svemu se tome u tamnici povjerava ocu Smoleu, koji joj usput predlaže da se za njeno oslobođenje pošalje molbenica Mariji Tereziji.

            U međuvremenu je polovina tražene sume notaru Lacku ipak isplaćena, a istodobno Baričine su molitve uslišane. One dvije na lomaču osuđene žene povlače svoje optužbe na Baričinu adresu. Bio je običaj, naime, ukoliko na smrt osuđena coprnica na dan pogubljenja putem do stratišta opovrgne riječi kojima je teretila drugu ženu, dotična se oslobađa optužbe. Barica Cindek oslobođena je tako optužbe i iz tamnice puštena 16. veljače 1743. Puštena je na uvjetnu slobodu, a za nju su glavom morala jamčiti dvojica svjedoka: purger prezimenom Delač, te zvonar crkve Sv. Marka, Andrija Purgarich.

            Bio je to, kako tvrdi Kučinić, jedinstveni primjer da je neka žena optužena kao vještica, izmakla lomači i puštena na uvjetnu slobodu, a takvu odluku sudbenih vlasti lako je povezati s mitom isplaćenim gradskom notaru Lacku Saleu.

            Tri mjeseca kasnije eto novog sukoba između lijepe piljarice i utjecajnog bilježnika. Ovaj put ona njega optužuje. U međuvremenu Barica bilježniku isplaćuje i drugu polovinu ucjene, ali pohotljivi gornjogradski moćnik, ni nakon svega što joj je učinio, ne odustaje od svoje nakane i Barici nastavlja udvarati. Barica se stoga odlučuje zatražiti sudbenu zaštitu. S njene je strane to uistinu veliko junaštvo – da ona, obična piljarica, izađe pred sud s optužbama protiv gradskog uglednika. Saleov ugled, međutim, sve više dolazi u pitanje, pogotovo u očima naprednih građana, koji se sve glasnije i odlučnije uključuju u pokret protiv tih mračnih progona nedužnih Zagrepčanki, a kojima je i te kako poznata Saleova uloga u svemu tome i njegova cjelokupna prljava rabota.

            Pred sudom Barica pripovijeda kako su s njom, nedužnom sirotom, u tamnici ružno postupali, kako su je mučili, kako su pred njenim vratima postavili dvostruku stražu, a kroz koju se do nje nitko nije mogao probiti, izuzev ispovjednika oca Smolea, kojem je to ipak uspjelo. Posebno je naglasila kako joj je otac Smole rekao da je notar Sale pripravan je osloboditi uz nagradu od 200 forinti, te kako je građanka Lovrenčićka bilježniku isplatila 50 forinti i nakon toga je puštena.

            "Čim sam izašla iz rešta", pripovijeda Barica, "odoh po nagovoru sada pokojnoga suca Andrije Salea do notara, da mu se zahvalim na dobročinstvu što me je oslobodio. Kad stigoh u njegovu kuću, najprije sam poljubila ruku gospođi notarici, a kraj tog sam plakala. Nakon što sam se notaru najponiznije zahvalila i krenula kući, dostigne me on na stubama i reče mi: "Barica, k večeri ali vi k meni, ali ja k vama". Sljedećeg dana, a bila je subota, došel je navečer notar k njoj i našel je Baricu pri vrati ulični s Pugjakovicom spominjuć se i pital je: Kaj vi dve tu delate?" A Pugjakovica je sprot otišla. Onda pak Sale ogledal se je čez oblok, kaj je na vrateh pitajuć gdo je to v hiže? Na to je Barica rekla: "Adam gumbar" . Zatim je Sale odišel domom govoreći: "Barica zutra k meni doj vjutro ali na večer". Barica sljedećeg dana nije k njemu došla niti u jutro niti na večer, već mu je po svom šegrtu Francu poručila da ne može doći zbog gostiju. Pohotni Sale oćuti se povrijeđenim, tim više, jer mu ostatak mita od pedeset forinta do toga časa još nije bio isplaćen. Vrlo ljut, dade k sebi dozvati Baričinu prijateljicu, neku Ančicu Penezić, tražeći od nje da mu se imade smjesta isplatiti ostatak duga, u protivnom Baricu će opet u zatvor, jer on je osvjedočen daje ona prava vještica i da na svome tijelu imade vražji pečat. Penezićka skokne do Barice, te joj prenese notarove prijetnje, a Barica joj na to mirno uzvrati: "Moja Ančico, ja se ne bojim da bi se takva vraža pečat pri meni našla". "Zagernuvši pri tom krilo do pasa, pokazala je telo, na kojem je telu Penezićka videla nekoju znamenku blizu srama ženskoga. Kad bi veče istoga dana eto k Barici posjetnika: notar, njegova žena, cimermajstorica i zidarica. Bila je to komisija za traženje vražjeg pečata! Žena notara i zidarica tobože kao svjedokinje, a cimermajstorica, inače pupkorežečica (primalja), morala je po dužnosti izvršiti pretragu na onom mjestu, gdje to po zakonu muškarac nije smio činiti. Kod Cindekice nalazile su se u to vrijeme njezine prijatelice Penezićka i Lovrenčićka..."

            Kako se ta cijela procedura traženja vražjeg pečata po golom Baričinom tijelu odvijala i kako je notar Sale osobno rukovodio tom nesvakidašnjom potragom za znamenkom pokraj Baričina "kosmatoga ženskoga srama", sama će Barica Cindek u svojoj optužnici opisati:

            "Notarjuš potlam kaj je došel, obloke zapreti dal je, i vse od družine van stirati a poleg zapovedi notarjušajesu i vrata bila zaklenjena. Zatim rekli su, da se exponens naj sleče i ovak slekla se je do gologa i klarus z nje i škapulire zvlekli jesu. Onda je notarjuš rekel: Imali vas kotera iglu? Nakaj Lovrenčićka izvadila je iz pantlika svojega iglu i dala je v ruke notarjušu, koteri iglu primivši začeljuje po svome golom telu visituvati: vu vustah, na herptu, pod rukom, pod bedrah i iglu vu najdene znamenke zabadati tija do srama ženskoga kosmatoga, kada exponens (Barica) tri zlamenke imala je. Zatim rekel je po nemški cimermajstorici, da nutri po sramu ona naj visituje, kad i ona je s persti raskapajuć pečate iskala. Kada je henjala visituvati, rekel je notarjuš da naj se exponens obleče i ona oblekla se je. Zatim su Penezićka i Lovrenčićka dale ostalih 50 ranjčki gospi notariušici v ruke, a gospon notarjuš rekel je, da je visita gotova i da nikaj ni..."

            A kako će i biti, kad je vražji notarjuš napokon došao na svoje: em mu je isplaćen i posljednji krajcar, em je napokon golo tijelo lijepe Barice opipao, bez obzira što je cijela ta s notarove strane bludna radnja bila protuzakonita. Traženje vražjeg pečata bilo je prema propisima dopušteno samo krvniku, koji je tu zadaću mogao obaviti jedino u mučionici, a nikako u privatnom stanu. Barica je to znala, pa svoju tužbu protiv Salea nije ograničila samo na primanje mita, nego i zbog nagovaranja na blud, te protupropisnog traženja tzv. vražjeg pečata na njenom golom tijelu, a što je, kao što smo vidjeli, do u detalje pred sudom opisala.

            Sve pojedinosti, međutim, nije mogla iskoristiti i opisati i Zagorka, koja se inače obilno poslužila slučajem lijepe gornjogradske piljarice Barice Cindek.

 

 


ZAGrebus by Imejlčec