clanak False

MESNIČKOM UZBRDO

16.04.2010.

 

Duboki naklon mudrome starcu u svećeničkoj halji, koji tu, na početku Mesničke, okrenut prenapučenoj Ilici, u svoj notesić zapisuje – što? Što li, dakle, Andrija Kačić Miošić tako marljivo bilješkari na svom postolju, na koje je 1891. svečano postavljen? To je znao samo njegov tvorac kipar Ivan Rendić, a pokoljenja poslije njega samo nagađaju. Cinik bi danas rekao: Zapisuje registarske brojeve krivo parkiranih automobila!

            Oko Kačićeva spomenika uistinu dosta krivo parkiranih.. Iz one preko puta polukružne Kleinove zgrade u pseudo renesansnom stilu iz kasnih šezdesetih 19. stoljeća sličnog ovakvog oblačnog popodneva 1914. kao metak izletjet će Miroslav Krleža, nošen silnim uzbuđenjem početnika, kojem je uvaženi kritik i urednik književnog časopisa Milan Marjanović (tu je stanovao) upravo obećao tiskati prvi rukopis. Krleža će u svoj dnevnik kasnije zapisati kako je tom prilikom zamalo do­spio pod tramvaj. Teže bi mu, međutim, bilo dospjeti pod automobil, jer automobili su još ipak bili prava rijetkost, premda su se Zagrepčani već vozili i Bartulovićevim auto-fijakerima, pretečama današnjih taksija, a prva pokusna vožnja obavljena je upravo ovdje, u Mesničkoj...

            Stari fijaker je ime jedne pivnice, a ako nam nije ni do piva, ni do vožnje fijakerom, nastavimo uzbrdo Masničkom.

            S lijeva nam pročelje stare trokatnice budi sjećanje na nekadašnji najpoetičniji podrum u gradu, popularni Lojzekov Tingl-tangl. U društvu Lojzeka Majera, Saliha Alića, Berislava Nikpalja i Ružice Orešković tu smo bili manje osamljeni nego Majerov kultni Osamljeni čovjek u Tigl-tanglu.

            Kum tog nekoć popularnog sastajališta umjetnika i bohema, Vjekoslav Majer, rođen je dvije kuće više, na uglu Mesničke i Streljačke. Iz mračne memljive veže javlja nam se Lojzekov eho: Tu sam, plinska starinska, a i cijela kuća vonja na starinu. Drvenim se stubama u njeno potkrovlje umornim korakom penjao ostarjeli i od svojih suvremenika i nekadašnjih istomišljenika napušteni Ante Starčević. Kad su ga svi ostavili i okrenuli mu leđa, prijateljsku ruku i nužni smještaj pružao mu je Lavoslav Šram, odvjetnik i dopredsjednik Hrvatskog sabora, kojem će se u istoj kući rodi kći Ljerka. Ljerka Šram, darovita glumica i, navodno, najljepša puca svoga doba, lady Šram, kako je titulira Matoš, rođena je 1874, a iste godine nasuprot njene rodne kućne izlazi prvi broj Radničkog prijatelja pod uredništvom tipografa Dragutina Kalea, a o čemu svjedoči spomen-ploča na pročelju.

            Na broju 12 uzalud ćete tražiti obilježje, a tu je živjela Kanarinčeva ljubovca, ona sitna nesretna starica, koja je svoje napaćeno srce otvorila susjedu sa broja 34 – Augustu Šenoi. Pripovjedač će je u svojoj pripovijesti ovjekovječio. Drvenim škripavim balkonom te stare kuće iz sredine osamnaestoga stoljeća, koja je u međuvremenu više puta dograđivana i pregrađivana, stolovao je i stvarao slikar i bohem Čapljia. Pojavom, držanjem i svjetonazorom, Čaplja je bio nalik na one nesretne, izgubljene i osamljene Majerove likove, na Očenašeke, Šafraneke, Žnidaršiće i Fulire, koji među ovim starim zidinama, po birtijama i dvorištima, uz gemištec, vječno gunđaju i psuju sebi u brk.

            Fabijan Šovagović, legendarno Šovo imao je navadu psovati glasno da ga svi čuju, ako treba. Na broja 14 naš proslavljeni glumac i pisac, sam je vlastitim rukama stari tavan preuredio u ugodno gnijezdo, odakle je kroz okance jednim okom zrikao na susjedu Kanarinčevu ljubovcu, a drugim (kroz ulični prozor) na zgradu broj 23, koju je za zagrebačkog bogataša Guidu Pongratza projektirao znameniti graditelj Janko Jambrišak. Na njenom mjestu nekoć su stajala Mesnička vrata u obrambenim zidinama Griča, a koja su opisali Tituš Brezovački s broja 47 i August Šenoa s broja 34.

            U svom stanu na prvom katu August Šenoa je doživio i onaj zloglasni potres što je 1880. zadesio Zagreb, a prilikom kojega se pjesnik – doanonoćno obilazeći grad i popisujući štetu na kulturno-povijesnim spomenicima - prehladio i od posljedica godinu dana kasnije umro. Tu, u svojoj radnoj sobi na prvom katu (ispod prozora je spomen-ploča) pisao je čak i na samrtničkoj postelji, dovršavajući svoje posljednje djelo – Kletvu, koju će ipak morati završiti njegov prijatelj književnik Josip Eugen Tomić.

            Šenoa i Tomić su prijateljevali s Ivanom Dežmanom, koji je sa svojom obitelji stanovao u Šenoinu susjedstvu. Pjesnik i liječnik, autor našeg prvog medicinskog rječnika, Ivan Dežman je jedva doživio trideset i tri godine (umro od kolere), a od njega se na Jurjevskom groblju oprostio njegov prijatelj, kolega i susjed August Šenoa. Iste godine, 1873, rođen je Dežmanov sin Milivoj Dežman, književnik i direktor Obzora, koji će do naših dana ostati poznat kao duhovni vođa Hrvatske moderne, a kojoj je također pripadao Dežmanov kolega, prijatelj i susjed iz Mesničke – književni i kazališni kritik Vladimir Lunaček. Dežman je ostao poznat, dakako, i po velikoj ljubavi spram svoje susjede iz Mesničke Ljerke Šram, a koja će u međuvremenu doživjeti kazališna i filmska uprizorena. Preko puta Šramičine rodne kuće danas je gostionica «Lady Šram»..

            U Šenoinoj kući na broju 34 je pizzeria, ali teško da pizza ide uz one stare mesnice (naravno, odavno ih više nema), po kojima je ulica i najzapadniji ulaz kroz gričke zidine dobila ime.


ZAGrebus by Imejlčec