clanak False

PRVI ŽENSKI GLAS

 

Prvo žensko ime iz preporoditeljskog doba je Sidonija Rubido, rođena grofica Erdödy, i prvi glas prve hrvatske opere, Lisinskijeve "Ljubavi i zlobe". Opera je premijerno izvedena u kazalištu na Markovu trgu 4. travnja 1846. Treba li uopće pitati kakav je uspjeh polučio taj naš operni prvijenac, kako su Zagrepčani i Zagrepčanke doživjeli taj kulturni i domoljubni događaj, budući da su dotad opere slušali samo na njemačkom i talijanskom?

"Slušateljstvo je gledalo i slušalo uz sve burnije pljeskanje cielu predstavu, i ona se svrši uz sveobće zadovoljstvo i povlađivanje", zapisat će Franjo Kuhač u monografiji "Vatroslav Lisinski i njegovo doba".

    A kako je prošla glavna ženska uloga Ljubica, tj. prva naša primadona Sidonija Rubido, najbolje govori podatak da je „njojzi u čast smjesta ispjevana oduševljena pjesmica, koja je ubrzo ušla u uši Zagrepčanima“. Ispjevao je nitko drugi nego prvo pjesničko pero tog preporoditeljskog doba, Stanko Vraz.

    "Srce tuče, lica su vesela,

    Svim iz očiju divna vatra sieva -

    Zašto, otkud sva ta radost vrela?

    Šuti, slušaj – Sidonija pjeva!

    Oj slavuju, nježne pjesni tvoje

    Mlado srce vrlo dirnut mogu

    I pozvat ga na ljubovne boje;

    Al ak hoćeš ushitit pokušat

    I zajedno dušu dignut Bogu,

    Dodji samo S i d o n i j u slušat".

    Sidonijin je glas poznat već od ranije, a njen prvi javni nastup bio je posve neplaniran i nepripremljen; mlada je grofica propjevala u Streljani u Tuškancu, toj najpopularnijoj pozornici društvenoga života Zagreba u devetnaestom stoljeću. Glavni krivac za otkriće njena glasa i njeno promoviranje je Ljudevit Gaj. O tome Kuhač piše:

    "Nije tajiti da je političko oživljavanje Hrvata u velike zahvaliti pjesmi i pjesnicima. "Ledena srca" ugrijale su davorije i popievke upletene u njemačke glumačke predstave, predobile dakle ulicu i parter; sada je bilo jošte u tom nastojati, da hrvatska pjesma pridobije i "hladne duhove". Gaj i drugovi, sami vješti organizatori, trsili su se da od sada, što su godj bolje mogli, da uturaju hrvatsku pjesmu i u koncertnu dvoranu. Da im bude i tu uspjeh osiguran, i da šareno društvo koncertnoga općinstva ne insultira pjevača ili pjevačicu, koja bi se usudila hrvatskim jezikom pjevati, zamoliše grofa Dragutina Erdödya, da bi kćerci svojoj Sidoniji dozvolio pjevati u koncertu hrvatsku popievku, što ju je uglazbio Livadić. Grof privoli na to, a grofinja Sidonija uvježba tu popievku – uz pomoć svoje učiteljice Karlitzkove, altistice kod njemačke opere u Zagrebu – te je otpjeva godine 1835., mjeseca ožujka na javnom koncertu u Streljani. Jednom dijelu koncertnoga općinstva doduše nije hrvatski duševni napredak ugodan bio, ali se ipak nije usudio demonstrirati proti kćeri hrvatskoga velikaša, te je zato aplauz bio tako gromovit, da je mlada pjevačica prinudjena bila, popievku još jedamput pjevati. Pa kad i tad nije prestalo povladjivanje, dodala je ona još jednu hrvatsku, i to pjesmu: "Još Hrvatska nij propala". Tomu se nisu naši d o b r i prijatelji nadali, te se čak kajali, da su i oni "napried" vikali, budući da je pjesma ova beskonačni i frenetični aplauz izazivala u prisutnih rodoljuba. Grofinji Sidoniji i njezinoj majci grofici Harbuval i Chamare, poljube redom Gaj i drugi rodoljubi ruke, a tudjinska inteligencija mrmljaše da ih je Gaj prevario, da je sada led hrvatskoj pjesmi probit, i da im je gojenče njemačka pjesma u velikoj pogibelji".


ZAGrebus by Imejlčec