clanak False

ZAGREB NA BRODU

 Zagreb je oduvijek potajno želio biti grad na vodi.

Razlog tome su možda oni brojni potoci, kojima je u smjeru sjever-jug ispresijecan, a koji su s godinama natkriveni i danas se, naravno, ne vide, a njihov je žubor zauvijek ušutkan i našem uhu nečujan. Mnogi Zagrepčani jedva da i znaju da svakodnevno prolaze ili, štoviše, stanuju na Vrapčaku, Črnomercu, Kuniščaku, Jelenovcu, Kraljevcu, Tuškancu, Medveščaku, Srebrnjaku, Jordanovcu, Remečaku, Bliznecu, Štefanovcu... A svi ti potoci, naravno, utječu u Savu, koja je koliko zagrebačka toliko i sama svoja, bez intimnijeg dodira s gradom. Ni njeno premošćivanje, ni preseljenje grada na njenu južnu obalu, nije polučilo davnašnju želju Zagreba do bude grad na rijeci, da njegovi stanovnici šeću obalama i kejovima.

Zagrebu jednostavno nije suđeno da doživi sudbinu Pariza, Londona, Beča ili Budimpešte, pa da se za razglednicu može uslikati sa svojom rijekom...

Posljednji pokušaj Zagreba da se približi vodi svakako je onaj brod "Fulir", koji smo jednog ljeta s toliko pompe pustili da zaplovi Jarunom. A nismo li i sam Jarun, to umjetno jezerce, također u velikoj želji da budemo to što nismo, pretenciozno prozvali "zagrebačkim morem"!

Brod na Jarunu nije nikakva originalnost, budući da smo već jedan takav brod, gotovo iste veličine i namjene, imali. I to točno prije stotinu i deset godina. Zvao se "Zagreb grad", a plovio je prvim maksimirskim jezerom.

"Kad je godine 1891. Zagreb dobio konjski tramvaj. nedjeljni izleti u Maksimir bili su obćinstvom sve brojniji. Ovu pojavu većeg broja izletnika zapazio je nekad poznati sesvetski načelnik i kasnije dugoselski narodni zastupnik Marko Mileusnić", zapisuje gradski kroničar u reviji "Zagreb", te nastavlja: "On dolazi na zamisao da bi maksimirskim izletnicima valjalo nešto više zabave pružiti. Mileusnić naruči u Beču parobrodić, koji će se tjerati pomoću petroleja. Parobrodić je bio dug 8 metara, a u vodu je ronio 40 centimetara, težina mu bila 50 centi. Parobrod dobiva ime Grad Zagreb".

Maksimirski brod trebao je krenuti 7. rujna 1892, a za tu svečanu zgodu sve je bilo pripremljeno, ali se u zadnji čas moralo odustati, budući da mehaničar iz Beča, koji je brod trebao pokrenuti, nije došao u zakazano vrijeme. Svečanost krštenja broda odgođena je za tjedan dana kasnije. Iz zagrebačkih novina tako doznajemo da je svečana "inštalacija" broda obavljena 14. rujna, a kum broda je - tko drugi nego sveprisutni gradski senator Đuro Deželić. "Lađa plovi dosta brzo te je ugodno u njoj sjedeti".

Valja napomenuti da je maksimirski brod pokrenut u godini općeg zagrebačkog prosperiteta, kad su u gradu primjetne velike promjene napretka, s trima novim institucijama, koje upravo otvaraju svoja vrata. Te 1892. Zagreb, naime, dobiva Glavni kolodvor, jedan od najmonumentalnijih i najljepših kolodvora u monarhiji. Projektatnt mu je najpoznatiji mađarski arhitekt Ferenc Pfaf, spacijalist upravo za kolodvore. Zatim je otvorena prva zagrebačka tvornica kave i kavovine "Franck", te Zagrebačka pivovara, koja se na tržištu pojavljuje s prvim zagrebačkim industrijskim pivom. Zagrepčani zagrebačko pivo dočekuju s laskavim pohvalama, kako izvješćuju "Narodne novine". Prema tim novinama pivo je "baš tečno", "oslasno", "bolje od svakog drugog piva, pače i od mnogo hvaljenog plzenjskog".

Te 1892. godine na kormilo grada dolazi jedan od najuspješnijih gradonačelnika u cjelokupnoj povijesti grada i gradonačelnik koji će gradonačelnički lanac zadržati čak dvanaest godina, što je apsolutni rekord. To je Adolf Mošinski, za vladavine kojega su nikle sve one najljepše gradske vizure, kojima se još i dandanas dičimo - uz već spominjani Glavni kolodvor, to su zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, donjogradske gimnazije (danas "Mimara"), potom Tomislavov trg itd.

Osim materijalnoga probitka, što ga Zagreb 1892. godine bilježi, i na duhovnom se planu događaju velike stvari za relativno mali Zagreb. Upravo izlaze iz tiska poznata književna djela - "Osvit" od Gjalskoga, potim Kumičićeva "Urota zrinsko-frankopanska", te Harambašićeva pjesmarica "Nevenke". Izlazi također i Brozov "Hrvatski pravopis" Istodobno na književnom je obzoru rođeno novo književno ime - Antun Gustav Matoš, koji u "Vijencu" objavljuje svoj literarni prvijenac "Moć savjesti".

Navratimo, međutim, ponovo u Maksimir, gdje "Grad Zagreb", kako novine pišu, "nečujno plovi po vodi bistrog jezera".

Brod nije dugo plovio. Uz cijenu od tri novčića po jednoj vožnji, brod se svojem vlasniku Mileusniću nije isplatio. Troškovi uzdržavanja mehaničara bili su veći nego utržak.

Danas na maksimirski brod iz 1892. podsjeća samo požutjela fotografija poznatog fotografa iz Mesničke ulice Ivana Standla, koja se čuva u Muzeju grada Zagreba.


ZAGrebus by Imejlčec