clanak False

GRAD NA SVOJIM RAZGLEDNICAMA

09.06.2009.
1/3

 

POZDRAV IZ ZAGREBA

Pozdravljajući vas iz Zagreba, valjalo bi da najprije zajednički zaključimo kako je Zagreb upravo na razglednicama onakav kakav bismo željeli i kakvog poznajemo iz posrednih saznanja ili iz snova.

Zagreb s razglednica.

Na razglednici se kočijom ili tramvajem (konjskim ili električnim) furaš kao gospodin čovjek, bez iščekivanja, gužve i nervoze. Na razglednici su kućna pročelja u Ilici ili na Preradovićevu trgu kristalno čista, travnjaci i nasadi na Kazališnom trgu (Trg maršala Tita) ili na Zrinjevcu beskrajno uređeni, asfalt u Kukovićevoj ili Trenkovoj nov i bez rupa, gospoje u dugim haljinama i sa suncobranima španciraju Ulicom Marije Valerije (Praška) nasmiješene i razdragane, žandar na Jelačićevu placu do grla zakopčan i strog, a gosti u iličkoj kavani Bauer (odavno je nema) dokoni i zadovoljni...

Razglednica je, dakle, mali format velike ljubavi prema gradu.

Razglednicama se inače korespondira u svijetu od 1870., kad je stanoviti Schvartzknjižar iz Oldenburga poslao prvu razglednicu prijatelju u Magdenburg. Tko je, iIi kada prvu razglednicu iz Zagreba poslao, nije poznato, a najstarije razglednice, koje se danas čuvaju u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u Muzeju grada Zagreba, kao i u mnogim privatnim zbirkama, potjeću iz devedesetih godina 19. stoljeća. Nitko se nije dao u istraživanje prve zagrebačke razglednice, a bilo bi zanimljivo otkriti tko je i kome je šalje, te kakav je sadržaj pozdrava i poruke. Sigurno je jedno da na njoj piše: POZDRAV IZ ZAGREBA.

A najčešći motivi zagrebačkih razgledica mogli bi se ispričati u nekoliko pasosa.

Sa Strossmayerova šetališta iliti Štrosa, kako mu volimo tepati, ne puca samo top, koji «prepolovi dan», nego i pogled pun Zagreba. To je pogled iliti izgled, kako bi rekao Matoš, koji se ne mjeri samo ljepotom, nego i punoćom, ali za osjet punoće valjalo bi tu ostati poput samog brončanog pjesnika na klupi. Tom pogledu sa Štrosa, nekadašnje Južne promenade, kojom je gizdavo odšpanciralo cijelo 19. stoljeće, isplatilo bi se posvetiti posebno djelce, podijeliti ga na različita dijela dana, jer razlika je kad se sunce pomalja od Sesveta ili kad zalazi kod Podsusjeda. A sve je drukčije kad je sunce na zenitu, tj. iznad iličkog nebodera. Ili razlike po godišnjim dobima - grad u proljetnom cvatu ili pod snježnim pokrivačem. I, napokon, usporediti isti rakurs u mladosti s onim u zreloj dobi i starosti. Pred očima nam je, dakle, najživopisniji gradski displej i najveći monitor sa zaslonom grada, fotosenzibilan na intimni osjet i trenutno raspoloženje. Mogli bismo taj najpoznatiji zagrebački pogled podijeliti i na Šenou sa «Zlatarevim zlatom» i Doru Krupićevu - jedini književni lik iz zagrebačke prošlosti koji je tu na Gornjem gradu ovjekovječen u spomeniku (Kerdićeva skulptura na Kamenitim vratima). Na Matoševe susrete s ljubljenom, ali nesuđenom, gornjogradskom pucom Olgom Herak. Na Krležin prisilni bijeg (zbog svađe s profesorom iz latinskog Millerom) iz donjogradske u gornjogradsku gimnaziju. Ili na Lojzekovu gornjogradsku «plinsku starinsku».   A uz podjelu grada na gradske pjesnike, pogled sa Strossmayerova šetališta, kao najpoznatija slika, panorama i total grada rabi se i u turističke i komercijalne svrhe, postaje najpoznatijom gradskom razglednicom, koju šaljemo drugima, ali i sami sebi, pa tako dobivamo opće mjesto u pokazivanju, prikazivanju i prepoznavanju, sve tamo od rakursa i fokusa iz đačkog doba, kao prvog nevještog i sramežljivog poljupca, ugrađenog u temelj kasnijeg osobnog doživljaja, sentimenta i povijesnog saznanja o rodom gradu. Ovim starim šetalištem prošetala je praktički cijela povijest grada (Gradeca), tj. slobodnog kraljevskog grada, a o čemu, tu na Štrosu, na današnjem Dvercu, a nekadašnjim južnim gradskim vratima, govori ploča s koje će turistički vodič stranim turistima ili đačkim ekskurzijama iz provincije obvezatno pročitati o Zlatnoj buli iz 1242., kao temeljnom dokumentu, kojim kralj Bela IV dodjeljuje rečenu slobodu i samostalnost gradu. Vjekoslav Majer Lojzek, taj naš posljednji pjesnik i feljtonist Gornjega grada i starinskog života zagrebačkih purgera, svojim građanskim životom najbolje ilustrira i svjedoči punoću i domet tog najzagrebačkijeg pogleda. Sa Strossmayerovog šetališta, s kojeg će za naraštaje svojih zahvalnih čitatelja pjesnički skinuti gornjogradsku plinsku svjetiljku, već spomenutu «plinski starinsku», starost će dočekati na samom rubu te famozne gradske lajne i najzagrebačkijeg pogleda, u Zapruđu preko Save (Trumbićeva 12, prizelje), koja se u sunčanom danu sa Štrosa ljeska u svom svjetlucavom i krivudavom koritu. Svoja feljtonistička landranja po Gornjem gradu, pjesnik starog Zagreba, preselit će preko Save. I svoju poeziju koja povezuje grad više od vlastite rijeke. Sava nikad i nije tekla posred grada. Iako je pedesetih godina prošlog stoljeća premoštena i višestoljetnu trnjansku skelu, koju su u davnina nazivali «kraljevski brod» (po kraljevskoj štibri što su je stranci i trgovci pri ulasku u grad morali plaćati) zamjenjuje moderni most (Most slobode), protočan za gradski promet i pješake, Sava je i nadalje mirnodušno nastavila teći između dvaju gradova, Zagreba i Novog Zagreba. Iako će Novi Zagreb s vremenom narasti brojčano u jedan od najvećih gradova u državi, ni on neće posvojiti Savu, tako da njeni kejovi i obale nikad nisu uspjeli postati zajedničkim doživljajem i Zagreb se sa svojom rijekom nikad dosad nije uspio uslikati za gradsku razglednicu, koju bi onda Zagrepčani s ponosom slali, kao što stanovnici Londona, Pariza, Beča ili Budimpešte šalju razglednice sa svojim rijekama. U šali se voli reći kako nas je Sava zbog takvog maćehinskog postupka spram nje, znala kažnjavati svojim prolijevanjem vode iliti povodnjima. Tako je samo u razdoblju od 1925. do 1930. Sava grad poplavila čak tri puta, a svoju divlju ćud pokazat će za naše mladosti – 1964, kad će grad poplaviti zamalo do Kazališnog i Roosveltova trga (još jedna od čestih razglednica), štoviše do podnožja Štrosa, i prouzrokovati katastrofalne materijalne štete.

                  Unatoč svemu, Sava je uvijek bila i ostala zagrebačka rijeka, a zbližavanju rijeke i grada prvi su pridonijeli gradski športaši. Još 1875. na Savi je osnovano Prvo hrvatsko veslačko i ribolovno društvo, a u to doba pogled s Južne promenade Savu uključuje kao daleku južnu nenaseljenu periferiju, i kad još i Zrinjevac pripada u nenaseljene donjogradske predjele. Na Zrinjskom trgu nema još ni palače JAZU/HAZU, a da o Glavnom kolodvoru i Tomislavovu trgu s kupolom Umjetničkog paviljona (još jedna razglednica grada) i ne govorimo

                  Zrinjevac iliti Zrinjski trg. Još ćemo se, dakle, načekati kad ćemo moći formulirati onu afirmativnu rečenicu koju ćemo kasnije lijepiti uz taj ponajljepši zagrebački trg, tj. «kako nam Zagreb od velegrada i europske metropole nudi najviše na Zrinjevcu». Zrinjevac je, dapače, jedna od onih, ne tako čestih urbanih cjelina na kojima se Zagreb s lakoćom može prodati pod razglednicu, Beča, Pariza ili Rima. Svojom širinom, prostranošću i prozračnošću, te visinom raskošnih palača prikrivenim u krošnjama platana, Zrinjevac je najreprezentativniji predstavnik Donjeg grada, koji se u 19. i 20. stoljeću oblikovao i rastao na rubu Europe, ne bez razloga zahtijevajući da i sam bude Europa. A te su težnje vidljive i u cjelokupnoj povijesti tog prvog od niza novonastalih donjogradskih trgova, od kojih će kasnije nastati jedinstveni urbanistički koncept, nazvan po gradskom mjerniku Milanu Lenuciju – Lenucijovom potkovom. Od svih donjogradskih trgova najviše opjevan, najčešće opisivan (pjesnik Slavko Mihalić vidi čak i «plavetnilo mora ispod zelenih zrinjevačkih platana»!), oslikan i fotografiran, Zrinjevac se ne zadovoljava samo predstavljenim izgledom, dakle urbanističkom i arhitektonskom raskoši, bogatstvom ideja i materijala; on to čini i sadržajima. Uokolo tog jedinstvenog gradskog parka u središtu grada, nižu se važne gradske adrese, počevši od najviše sudbene vlasti – Vrhovni i Županijski sud, preko nacionalnih muzeja, galerija i atelijera, potom turističkih, putničkih i aviokompanija, te knjižara, antikvarijata i kavana, do stranih diplomatskih predstavništva i našeg Ministarstva vanjskih poslova. I na kraju, ili na početku, s već spomenuta Akademija.

                  Ako je Zrinjevac samo grana ili pušlec naše gradske hortikulture, onda je Maksimir poveće djelce, i to ne samo zagrebačke nego i svjetske parkovne kulture, u kojoj svoje zavidno mjesto participira već više od dva stoljeća. Kako se u svakom trenutku i u svakom pedlju grada volimo uspoređivat s Europom, onda nam ovaj stari grad u svom gradskom parku nudi na klatre europskog ugođaja. Europa je upravo u Maksimiru najdublje, najviše i najzelenije. I najduže u jednom komadu: 215 godina!

                  Više stabala i sjenovitih šumskih putova od Maksimira na istoku grada, daje nam samo Medvednica, koja grad obrubljuje i materinski zakriva sa sjevera. Medvednica Zagrepčaninu nikad nije bila planina, jer planina je nešto golemo, nepoznato, ako ne i strano, nešto o čemu se uči iz zemljopisa i školske lektire. Medvednica je nama Zagrepčanima bila i ostala samo gora. Zagrebačka gora. Onaj nagrbljeni, plavkasti obris na sjeveru našeg zagrebačkog djetinjstva, koji raspoznajemo i zatvorenih očiju s tisuće kilometara udaljenosti, koji nije lako, ni precizno opisati, ali koji je jednostavno utetoviran s onim famoznim brojem 1035. Taj broj s vremenom prestaje biti samo broj metara nadmorske visine, to je jednostavno broj na koji se uvijek iznova trgnemo, na koji se odazivamo, dakle pozivni broj neke naše intimne zagrebačke centrale, koja se sama uključuje bilo da Medvednicu gledamo iz Novog Zagreba ili sa stare Južne promenade, koju danas popularno nazivamo Štros.

                  Zajedno sa Strosmayerovim šetalištem u istom kadru slijeva su ona dva kultna kaptolska tornja, koja su i tako posebna kvadratura zagrebačkog pogleda i na njih se svaki Zagrepčanin i svaki došljak i turist vizualno nabode sa svih strana i svih udaljenosti. Njihova zračna blizina Gornjem gradu teško da današnjem suvremeniku dade zaključiti njihov međusobni odnos u prošlosti i gotovo nevjerojatnu nam poruku šalje ime mosta na potoku Medveščak, koje je te dvije susjedne zasebne administrativne cjeline, crkveni Kaptol i purgerski Gradec spajao, ali i razdvajao – Krvavi most! Katedra za svoj grad nije samo crkva prvostolnica i bogomolja, isto kao što nije samo vizura, arhitektura i stil (navodno gotika) i jedna od najčešćih razglednica. Ona je sve to zajedno, pa i više od toga. Ulazeći u katedralu, od njena glavnog portala do njena glavnog oltara, ulazimo u samu bit postanka i opstanka ovog starovjekog grada, koji je prije petnaest godina proslavio svoj 900. rođendan. U kaptolskim knjigama pronađen je najstariji pisani trag imena grada, a nešto južnije na gradskom zdencu, nastaje i ime i zdencu i gradu, i to kada, prema legendi, starodrevni vladar mladoj curi kaže, «Mando, dušo, zagrabi»! I tako, kažu, nastane (ostane) Manduševac i Zagreb. Manduševac, Harmica, Trg bana Jelačića, Trg Republike, pa opet Jelačićev trg. I uvijek glavni gradski trg. I to samo stubama udaljen od Štrosa, a na koji se, sa sjeverne strana nastavlja Markov trg, glavni trg starog Zagreba, ali i službena zagrebačka adresa nove hrvatske države. I Kamenitih vrata s Gospom, zaštitnicom grada...


ZAGrebus by Imejlčec